Nigdje, niotkuda

AUTOR: Bekim Sejranović

NAKLADNIK: Profil

Djelo Bekima Sejranovića upoznala sam tek nakon njegove smrti. Njegov lik nisam poznavala dok nisam pročitala da je preminuo. Istinu govoreći, Bekim mi je bio totalna nepoznanica. Čula sam za njegovu smrt, pročitala tko je bio i čime se bavio, ali više od toga nisam istražila.

Igrom slučaja, muževa kolegica s posla voli čitati knjige. Ja sam joj u par navrata posudila moje, a onda se moj muž jednog dana vratio s dvije knjige Bekima Sejranovića. Kaže, moraš pročitati. Ja sam knjige uslikala i lijepo stavila na policu, već unaprijed razmišljajući kako ću se ispričati, reći joj da imam drugih knjiga koje moram pročitati i knjige vratiti. Stajale su one sigurno dva mjeseca na polici kad sam rekla mužu da mi izabere knjigu koju ću iduću čitati.

„Ako u nešto dovoljno vjeruješ, to više nije laž.“

Odabrao mi je njegovu knjigu Ljepši kraj. Ja nisam bila uopće oduševljena izborom, niti sam pročitala opis knjige, samo sam ju pripremila za čitanje.

Kada sam išla objaviti na društvene mreže da čitam tu knjigu, obradila sam sliku, krenula pripremati opis za objavu i udostojila se pročitati opis na poleđini knjige. Tada sam saznala da u ruci zapravo držim nastavak knjige Nigdje, niotkuda.

„Istina nije ništa drugo nego lijepo sročena laž.“

Bila sam bijesna. Dobro, možda ne baš bijesna, ali super ekstra nervozna jer mi je muž dao drugi dio knjige. Zašto, pobogu, nije pročitao opis na poleđini? Zašto, pobogu, to nisam učinila ja?

Pokrila sam se ušima, uzela Nigdje, niotkuda, ponovno pripremila novu objavu za društvene mreže i krenula čitati.

I bilo je to pravo putovanje.

„Za velike ljubavi čovjek se mora patiti.“

Priča počinje sa sahranom djedovog brata Alije, koji im je svake jeseni unosio ugljen. Neimenovani protagonist promatra pogreb i jedini stoji. Visoko iznad svih ostalih. Nije znao što bi s rukama. Izdvajao se iz skupine. Prekasno je da sada čučne. Ovako je ostao sam. Poseban. Zašto bi uopće čučao? Gledao je djeda, koji je napravio kao i svi. „Djed reče da nije htio biti jedini koji stoji. Svi su, ili skoro svi, bili čučali u molitvi, pa ne bi bilo lijepo da samo on stoji.“

Stojeći, on promatra kako će Alija uskoro pod zemlju. Istovremeno, u um mu naviru sjećanja. Kad na Alijin lijes bace i posljednji grumen zemlje, on će se vratiti u Norvešku i napustiti Bosnu.

„Svaka istina ovisi o izboru činjenica, a taj izbor ovisi o trenutačnom raspoloženju, slučaju, vremenu.“

Moglo bi se reći da su ga odgojili djed i baka jer je mama studirala u Rijeci, a tata je otišao. Njegovi su bili rastavljeni, za pravo. Imali su papir i sve. Imao je djetinjstvo kao i svaki drugi dječak u Bosni i Hercegovini. Slušao je djeda, obavljao sve što je morao i igrao nogomet.

Iz Bosne, otišao je u Rijeku, prvo u srednju školu, a onda na fakultet. Nije se moglo poreći da mu je bilo lijepo, ali osvanuli su problemi. „Ukratko, Hrvatska je bilo postala neovisna država, a ja sam, sudeći po papirima koje sam posjedovao, bio iz Bosne. Nastojao se izvući kako je znao i umio, tražio je dozvolu boravka za strance, ali je sve stavljeno na čekanje. Previše je izbjeglica htjelo ući u Hrvatsku.

„Laž i istina pitanja su literarnog stila i njegove funkcije u danom kontekstu.“

Radio je, pa se izvlačio na novinarsku iskaznicu, no ni to dugo nije potrajalo. Nije imao osobne dokumente. Fakultet je postao upitan jer više nije imao pravo na besplatno školovanje. U njegovom je indeksu pisalo da je po nacionalnosti Jugoslaven. No, ta je riječ preko noći izgubila svoje značenje. Postao je ništa.

Doslovce grabi zadnji priliku i odlazi u Norvešku. Hoće li tamo postati Norvežanin ili će biti još jedan koji je pobjegao i ostavio sve iz sebe?

Gdje god da se nalazio, on je uvijek nigdje, a očigledno, došao je od niotkuda. Svu stvarnost koju je mogao pojmiti, nestala je preko noći. Njegovo biće više nije imalo smisla. Što god da je dotakao, mjesta u kojima je živio, postala su nigdje.

Živimo li mi svi nigdje? Dolazimo li niotkuda?

„Lijepa laž bolja je od istinske nesreće.“

Bekim Sejranović ispričao je jednu, nažalost, najobičniju sudbinu mladog čovjeka koji je doživio devedesete. Čovjeka koji je izgubio državu i nacionalnost. Koji je postao strani državljanin. Izbjeglica. Nepoželjan. Nevrijedan. Suvišan u društvu.

Ispričao je jedan najobičniji život, ni po čem različit od tisuća drugih sudbina koji su se našli nigdje. Bekim je ispričao sebe.

Međutim, tu je običnost tako maestralno ispripovijedao. On ne osuđuje, ne ljuti se, ne prezire. Njegov lik prihvaća tu situaciju. Ne krivi nikoga za svoju sudbinu. Na koncu konca, koga će i okriviti? „Sjećanju ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti.“

Bekimov život dotakao me je na načine na koje nisam mislila da će me dotaći. Kao i uvijek, jedno pitanje se nametnulo. Zašto se tako loše stvari događaju tako dobrim ljudima? Pitate se kako sam mogla znati da je bio dobar čovjek?

Vjerujem da je bio. Rečenice koje je slagao, razmišljanja koje je stavljao na papir bila su mi dovoljna da barem djelomično spoznam njegov lik. Njegova jednostavnost postojanja dotaknula je svaki atom moje duše. Za to mu veliko hvala.

„Ali čini se da se čovjek na sve navikne, čovjek sve pretrpi, preživi, nadiđe, sve nekako nadjebe i onda opet, hvala Bogu, umre.“

Moram priznati da nismo nikad imale ovako predstavljanje autora jer ga je jedna čitateljica osobno poznavala! Donijela nam je i sliku s njegovog vjenčanja! Pričala nam je i kakav je Bekim bio i kakav je bio karakter. Bekim Bećar. Boem u duši, svugdje je bio, nigdje nije u potpunosti pripadao. Iako su ocjene bile šarolike, složile smo se kako je fantastičan pripovjedač. Imale smo dojam kao da sjedi pokraj nas i prepričava nam događaje iz svog života, onako, kako bi se sjetio i što bi mu već došlo na pamet.

Težak je život vodio, bio ostavljen od roditelja, prepušten sam sebi. Pričale smo o tome je li se Bekim mogao izvući iz tog svog života ili njegove odluke nisu mogle biti ni drukčije. Štetio je drugima, štetio je sebi, no nije se opravdavao. Samo je pričao onako kako je bilo (iako kaže da je dosta i lagao). „Sjećanju ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti.“ S obzirom na vrijeme u kojem je odrastao, to mu je vjerojatno bio način na koji se nosio sa svojom traumom.

Neke od nas su njegova generacija, neke nisu, no opisi njegovog djetinjstva, školovanja i vremena u kojem je živio svima nam je bio odličan. Dotakle smo se i rata, razdoblja u kojem Bekim nije imao pravovaljane papire. I tuđa se sudbina, sudbina djeteta, opet svela na birokraciju i papire. I onda hladnokrvnost Norvežana koji slušaju te jadne izbjeglice, ali nije to njihova priča. Ne tiče ih se.

Ukupna ocjena je bila 4,3. Neke od nas su čitale i druge njegove knjige, no složile smo se kako je Nigdje niotkuda njegovo najbolje ostvarenje.

Zato vas pitam, odakle zaista dolazite?

Grickajmo knjige zajedno!