„Nikad se ne predaj zbilji.“
AUTOR : Afonso Cruz
NAKLADNIK : Ljevak
Glavni lik romana je američki jazz pijanist Erik Gould koji živi u Parizu sa ženom Natašom i sinom Tristanom. Ono što je toliko posebno kod Erika naziva se sinestezijom – „psihološkom pojavom u kojoj se podražaji primaju u području jednog osjetila, a doživljavaju u području drugoga“ (izvor: Hrvatska enciklopedija). Jednostavno rečeno, Erik svirajući i improvizirajući ima zapanjujuću sposobnost slanja tekstualnih poruka. Upravo je zato postao zanimljiv CIA-i. „Zapanjilo me da se to može učiniti s tako beskorisnom stvari kao što je glazba. Tko bi rekao da se kulturom može koristiti kao hidrogenskom bombom?“
„Život je maleni interval u našoj smrti.“
Njima je na pamet pala zanimljiva ideja; htjeli su pokazati svijetu, a posebice Sovjetskom Savezu kako Sjedinjene Američke Države nisu rasistička zemlja. Usred Hladnog rata, SAD šalje Goulda u misiju. „…pokušati osvojiti svijet glazbom umjesto, primjerice, u zrak dignuti Hirošimu ili napasti Irak.“ Misija je došla gotovo u idealnom trenutku jer ga je njegova ljubljena Nataša napustila bez ikakva objašnjenja, a time mu je postalo gotovo bolno gledati njihova sina Tristana. Tristan ostaje u Parizu, a njegov otac odlazi svirati u zemlje istočnog bloka. „Bez boli, bez nasilja, glazba služi samo za top ljestvice najprodavanijih albuma.“ U trenutku gubi svoju skladnu obitelj i zauzvrat dobiva krnju i razorenu obitelj zbog koje odlazi u svijet mašte, razvijajući sličan talent poput njegova oca.
„Glazba ima neizmjernu, gotovo trenutačnu moć da nas promijeni.“
Tolika prisutnost glazbe u romanu nije došla kao iznenađenje jer Afonso Cruz sklada blues/roots glazbu za svoj bend The Soaked Lamb u kojem svira čak četiri instrumenta: gitaru, usnu harmoniku, bendžo i ukulele. Da se ne zavaravamo, to radi u svoje slobodno vrijeme. Inače je književnik (stvarno?!), ilustrator i redatelj animiranih filmova.
„Život je zadržavanje daha duše.“
Ovo je prvi Cruzov roman kojeg čitam, pa sam se iznenadila činjenicom da se nekim likovima poslužio iz prijašnjih romana. Iako se roman može čitati kao zasebna cjelina, mislim da bi puno više dobila od njega da sam pročitala prijašnje knjige. Sad dolazimo do onog zeznutijeg dijela u kojem bi ja trebala napisati što mislim o knjizi. Ovaj put je to zaista teško jer – knjigu nisam shvatila. Ne znam tko je tu koga više čitao, ja knjigu ili ona mene. Sve što znam je da mi se tijekom čitanja po glavi vrtila misao kako ja to ništa ne shvaćam. Uspjela sam pohvatati glavne likove (bravo ja!), ali radnja i smisao knjige je za mene bila neuhvatljiva. Osjećala sam se inferiorno nad knjigom jer ju ne mogu pojmiti, kao da su mi neki njeni dijelovi bili skriveni zavjesom. Ipak, ono u čemu sam istinski uživala bili su citati zbog kojih mi je na koncu drago što sam se upoznala s Cruzovim opusom. Zbog njih ću mu možda jednog dana dati još jednu priliku. Možda ću tada shvatiti genijalnost zbog koje je tako obožavan diljem svijeta.
Do sljedeće prilike, Afonso Cruz.
„Budući da ne poznajemo sudbinu, imamo mogućnost slobodno djelovati, kao da sudbina nije gotova stvar.“
Koju knjigu niste mogli uhvatiti?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments