AUTOR: Martina Frka Milotić
NAKLADNIK: Fragment
Mamaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
Maamaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
Poznato?
Meni je poznato iz perspektive djeteta. Zvala sam ju barem milijun puta, uvijek iznova i iznova. Moj mozak nije shvaćao da možda, ali samo možda i ona ima nekog posla i da mi ne može posvetiti svaku božju milisekundu u danu. A ZNAM da može.
I točno joj se vidjelo na licu kad je bila iscrpljena, kad joj je bilo dosta svega. „I ima dana kad se osjećaš kao punjač na koji se svi prikopčaju, kako kome paše, i na tebi pune svoje baterije sve dok ti svi osigurači ne iskoče i ne zapali se krov, od overloada.“ Onda ona kaže: „ajd sam` malo da legnem, na 5 minuta i onda ću ti to napraviti“.
„Tvoja sloboda prestaje točno ondje gdje počinje sloboda drugoga.“
I nikad nije bilo savršeno. Sjećam se jednog Badnjaka, prije 3 godine (mislim da mi je tada bilo 24 godine), pokušali smo okititi bor. Kad su na red stigle lampice, shvatili smo da nemamo produžni kabel. Posvađali smo se na noževe, a svi smo odrasli (kao). Na kraju je mama komentirala zašto bar jednom ne možemo biti kao drugi, da sve mirno rješavamo i da ne radimo problem oko svega. Idući dan su nam došli kućni prijatelji i ispričali kako su se oni isto posvađali i da im je Božić prisjeo. Onda smo mi rekli kako je nama bilo i umirali smo od smijeha. Jer je svuda loše. Ali i dobro, odlično, prekrasno.
Ono zbog čega svi mislimo da imamo disfunkcionalne obitelji je činjenica da sve na van izgleda tako divno i tako krasno. Savršene majke koje se balansiraju bez da im se ijedna dlaka na glavi pomjeri, osluškuju svoje šesto čulo kako bi u pravom trenutku primjereno reagirali na ponašanje svoje djece. One ne podižu ton, ne prijete, ne viču, ne gube živce. One su uvijek smirene.
Čisto sranje. To čak i ja znam, a nisam majka.
“Znaš što ću ti reći: pun mi je kufer idealiziranja majčinstva, onih savršenih slika o savršenim obiteljima u kojima nitko ne urla, nitko se nije upravo ukenjao, svi se obožavaju i nitko nikome ne ide na živce. I govno im valjda na ljubičice miriše.”
Martina Frka Milotić doslovce je odlučila prikazati taj nesavršeni svijet majčinstva u kojem se valjda balansira na 10 lopti dok oko tebe kruži tornado s morskim psima (odite na YouTube i pogledajte trailer za Sharknado. Morate, vjerujte mi.), dok usput nosiš štikle, šminku i torbicu za posao. A muž je raspoložen. Da, sad.
Cicahu i Mala Kme ju stalno nešto trebaju, čini se da nikad ne spavaju i oboma treba nešto dati u istom trenutku. Možda je to i dobro, jer kad završi s njima, možda se može malo posvetiti sebi. Pogrešno, totalno pogrešno. Mala Kme nešto treba. A onda Cicachu. Jesam i spomenula da i psa treba nahraniti?
„Tužna je to pobjeda u kojoj ostaješ sam.“
Možda se i zato idealizira majčinstvo. Lijepo je kad razmišljam o slatkoj maloj odjeći za bebu, za povezivanje majke i djeteta preko dojenja, na slatko presvlačenje, šetnje, uspavljivanje.
„Ako sanjaš svoj savršen svijet, moraš si ga stvoriti. Nitko drugi neće za tebe.“
A izgleda da smo u krivu. Ono totalno. Koliko god da te dijete treba, vjerojatno te smatra državnim neprijateljem broj jedan, pa će te iz dana u dan neprekidno testirati. Dok te ne uništi. Šalim se, neće.
Možda samo malo.
Ili malo više.
Kažu da vrijedi truda. Neprospavane noći, prljava odjeća (sva. Da, i seksi odjeća je prljava. Ne na onaj način na koji mislite.), umor, iscrpljenost, kaos, strah. Sve to vrijedi. Nastaju iz ljubavi i želiš im pružiti najbolje što možeš u životu. I više od toga. „Shvatiš da bi ti, da ovaj projekt uspješno dovedeš do kraja, zapravo trebala tri fakulteta, magisterij i barem jedan doktorat te frend genijalac koji se kuži u atomsku fiziku.“
Očigledno da nemamo sve to. Možda jedan fakultet i frenda. Fakultet ispadne da je totalno beskoristan u tom kontekstu, a frend i nije baš najbolji u atomskoj fizici. Uopće.
I što onda?
Pa…ne postoji recept. Neki ispadnu dobro, neki manje dobro, neki briljantno.
Najvažnije od svega je da rade najbolje što znaju.
Čvrstog sam uvjerenja da postoje oni savršeni trenutci u kojima zaista sve izgleda kao na reklami. Naravno da postoje i oni malo manje lijepi trenutci u kojem se sve raspada i sve je u kaosu, ali prevladavaju ovi lijepi. Mora biti neke ravnoteže. Ili?
Jer roditelji zaista vole svoju djecu više od života i sve bi dali za njih. Sve što traže zauzvrat je da ih se ponekad ostavi na miru i poneku prospavanu noć.
Previše?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments