AUTOR: Clemens J. Setz
NAKLADNIK: Hena Com
Postoji li netko tko može odgojiti vaše dijete bolje od vas samih?
Institut Helinau internat je koji pruža utočište indigo djeci. Nakon što dobiju dijagnozu Indigo sindroma, šalju se tamo jer roditelji s njima ne mogu. Ta djeca uzrokuju bolesti, roditelji ne mogu biti u njihovoj blizini. „Ljudi su se masovno razbolijevali, a nisu znali od čega. Majke koje povraćaju nad djetetovom kolijevkom. Kakva svinjarija. Vrtoglavice, proljevi, kožni osipi sve do trajnog oštećenja svih unutarnjih organa.“
Kako djeca (slučajno ili namjerno) nanose fizičke posljedice svima u njihovoj blizini, nitko zapravo nema pravi uvid u Institut i u kvalitetu njegovog rada. Profesori su na sigurnoj udaljenosti i ne dopušta se ono tipično zbližavanje na relaciji nastavnik – učenik. Jedan je profesor izuzetak. Ne, on ne radi na bliskosti s učenicima internata, nego zamjećuje neke stvari i čudi se kako nitko ne postavlja očigledna pitanja.
Naime, djeca se odvode nakon nekog vremena. Suptilno, bez ikakve pompe, ali i bez skrivanja. Svi mogu vidjeti kako dijete odlazi, ali nitko ne pita ni gdje ni zašto. Štoviše, takvo je stanje sasvim normalno, jer se vidi da dijete nikamo ne odvode na silu. Bilo bi puno čudnije da dijete samo nestane. Ali, ako svi mogu vidjeti odlazak, zašto nikome nije objašnjeno gdje je iduće odredište?
„Umjetnost je u biti uvijek nešto strašno bešćutno i okrutno.“
Profesor Clemens Setz počinje se pitati i istraživati. Pronalazak konkretnih odgovora u Institutu nije dugo potrajao jer je gotovo odmah zamoljen da nikad više nogom ne kroči u internat. Ostao je prepušten sam sebi, polako grebući pod površinu, ni sam ne znajući što točno traži.
„Otkrića su nužna jer se zlo inače ne bi prepoznalo.“
Neosporna je bila činjenica da su indigo djeca posebna. Kao što je svaki pojedinac poseban i treba iskoristiti svoj potencijal u životu, tako se indigo djeci morala dati prilika. Pitanje je samo na koji točno način. „Kad se rodi dijete, ljudi počnu razmišljati: za što bi to moglo biti dobro? Čemu bi to meni moglo poslužiti?“
„Čak i put od tisuću milja počinje prvim korakom.“
Nakon svega napisanog, mogu reći da mi je knjiga bila dobra, ali da ju nisam u potpunosti shvatila. Bilo mi ju je teško čitati, teško pojmiti. Shvatila sam bit radnje, ali je sve ostalo bilo nekako previše za mene. Neću reći da nisam bila dorasla zadatku, nego da jednostavno nije bilo moje vrijeme za nju da ju u potpunosti pojmim.
Autor je definitivno u knjizi dao svima svega. Od dugačkih do vrlo kratkih poglavlja, isječaka iz novina, fotokopija do tekstova pisanih pisaćom mašinom. Kada bih morala strpati knjigu u jedan žanr, rekla bi da ima sve, od svega pomalo. I doista, kao da se poigravao sa mnom dok sam čitala dobacujući mi mrvice s mrvicom spoznaje kako bi mi dao do znanja da možda nešto shvaćam. Davao mi je i nekoliko povećih komada, suptilno mi dajući do znanja da probam probaviti napisano. Mislim da je bio itekako svjestan da će rijeko tko moći probaviti taj komad. Ili će se mučiti ili će ga odmah odbaciti i zauvijek završiti s njim.
„Ne postoje sretni svršeci, nego tek tu i tamo fer svršeci.“
Opet mislim da je i znao da ne smije pretjerati s takvim komadima. Igrao se sa mnom, govoreći mi kako mogu skužiti pravu bit knjige, ali vjerojatno ne danas. Možda čak ni sutra. Možda tek za deset godina, ali samo ako mi on to dozvoli. Kao i uvijek, vrijeme će pokazati.
Knjiga mi je bila interaktivna, puna tekstova i poglavlja različitih fontova, veličine slova, pa čak i sa slikama. Moj je mozak konstantno dobivao neku novu vrstu stimulacije koja ga je poticala na daljnje čitanje. Bio je užitak prolaziti kroz knjigu.
„Granice našega jezika granice su našega svijeta.“
Inače, postoji termin Indigo djeca. Termin je ušao u upotrebu kroz vjerovanje New Age pokreta, koji kaže da su takva djeca jako osjetljiva, snažnog karaktera i da imaju potrebu za promjenama u svijetu. Smatraju da oni pripadaju višem evolucijskom stupnju čovječanstva. Također, vjeruju kako se indigo djeca pogrešno dijagnosticiraju, pa im se lijepe dijagnoze ADHD-a, opsesivno kompluzivnog poremećaja i autizma. Naravno, aura im je indigo boje. Znanstvenici nisu priznali takvu terminologiju, a stvaranje termina indigo djece prvenstveno je pomogao u skupljanju donacija za New Age pokret preko knjiga, filmova i prezentacija.
Ideja knjige mi je bila genijalna. Znamo za postporođajnu depresiju i sve što ide uz nju. Međutim, da ti bude loše od blizine vlastitog djeteta kojeg voliš najviše na cijelom svijetu? Da se možeš razboljeti od blizine svoga djeteta? Da ga moraš poslati u ustanovu jer inače ugrožavaš sebe i ostatak obitelji?
„Svijet je bolesno mjesto. Ne pomaže ako prstima začepimo uši i vičemo a-joj-joj-joj.“
Što reći na kraju? Nećemo se lagati, nisam do kraja shvatila knjigu i mislim da bi ju zaista trebala pročitati ponovno za nekoliko godina jer ću ju sigurno vidjeti iz neke nove perspektive. Recimo, ako u to vrijeme budem imala dijete, sigurno ću drukčije gledati na stanje stvari. Indigo je teška knjiga koja će vam dobrano trenirati moždane vijuge, na način koji vam se možda neće toliko svidjeti. Kažem vam, autor će vas držati na rubu. Svejedno, mislim da vrijedi jer ćete si postavljati vrlo škakljiva pitanja o odgoju i roditeljstvu. Možda nećete odmah znati odgovor, ali će pitanje uvijek ostati.
Kakve je boje vaša aura?
Grickajmo knjige zajedno!
