„Ima stvari koje se mogu vidjeti samo kroz sjenke.“
AUTOR: Carlos Ruiz Zafon
NAKLADNIK: Fraktura
Daniel Sempere imao je skoro 11 godina kada mu je otac pokazao Groblje zaboravljenih knjiga. Vrata im je otvorio Isaac, a Daniel je uronio u čaroban svijet. „Na ovome mjestu knjige kojih se više nitko ne sjeća, knjige koje je progutalo vrijeme, zauvijek žive i čekaju da ih jednoga dana uzmu ruke novoga čitatelja, novoga duha. Mi ih u svojoj knjižari prodajemo i kupujemo, ali knjige zapravo nemaju gospodara. Svaka knjiga koju ovdje vidiš bila je nekomu najbolji prijatelj.“
„Nikad nikome nemoj vjerovati, posebice ne onima kojima se diviš. Oni će ti prvi zabiti nož u leđa.“Tako je i Daniel dobio čast izabrati bilo koju knjigu iz Groblja zaboravljenih knjiga. Knjiga koju je odabrao zvala se Sjena vjetra autora Juliana Caraxa. I dobro je izabrao. Sjenu vjetra je pročitao u jednome dahu, bez obzira na to što se spuštao mrak, što su ga oči izdavale svakim trenutkom. Sjena vjetra nepovratno ga je obilježila.
Kada su se slegli dojmovi knjige, Daniel je kao i svako desetogodišnje (skoro pa jedanaestogodišnje) dijete potražio više informacija od svog oca. Otac, iako vlasnik knjižare, nikad nije čuo ni za Sjenu vjetra, kao ni za Juliana Caraxa. Pozvao je starog prijatelja koji se vidno zainteresirao za knjigu, da ju je htio otkupiti po jako dobroj cijeni. Daniel ju nipošto nije htio prodati. „Misliš da zato što si nabasao na neku knjigu imaš pravo ući u živote ljudi koje ne poznaješ, i miješati se u stvari koje ne možeš razumjeti i koje te se ne tiču.“
„Uspomene su razornije od metaka.“Spletom razbijene njuške i pokisle kože, Daniel upoznaje lika koji je sišao sa stranica Caraxova romana…
„Knjige su zrcala: u njima vidiš samo ono što nosiš u sebi.“
„Malo stvari čitatelja može obilježiti onako kako to čini prva knjiga koja pronađe put do njegova srca. Te prve slike, odjek riječi za koje mislimo da su ostale za nama, prate nas cijelog života i u našem sjećanju klešu palaču kojoj ćemo se, ranije ili kasnije – koliko god knjiga pročitali, koliko god svjetova otkrili, koliko god naučili ili zaboravili – jednom vratiti.“
Postoji knjiga koja vas obilježi za cijeli život. Bez obzira što ste prije nje pročitali stotine knjiga, bez obzira što ćete nakon nje pročitati tisuću knjiga. Nijedna, baš nijedna više nije kao ta.
„Tajna vrijedi koliko i oni od kojih je moramo kriti.“
Za mene je to Sjena vjetra. Mama i ja smo ju kupile za 20 kuna u izdanju Knjige dostupne svima 2011. godine prije odlaska na more. Kada smo išli na more, između ostalih ponijela sam i Sjenu vjetra. Jednog jutra sam ju počela čitati i ja taj dan nisam izašla iz apartmana. Jednostavno nisam mogla ostaviti knjigu nijednog trenutka. Nisam mogla prošetati 200 metara do plaže i čitati ju tamo. Taj dan nisam htjela gubiti ni trenutka. Samo sam htjela čitati tu knjigu. Kao i kod Daniela, knjigu sam pročitala bez obzira što se već spuštao mrak i što su me oči naveliko počele izdavati. Sjena vjetra nepovratno me je obilježila.
„Darovi se daju iz užitka onoga koji daje, ne prema zasluzi onoga koji prima.“
Pročitala sam sve njegove knjige nakon Sjene vjetra i zaključila kako će mi Carlos Ruiz Zafon do kraja života biti najdraži pisac na cijelom svijetu.
„Život nikome ne pruža drugu šansu, osim za kajanje.“
Bez obzira što sam i prije i poslije nje pročitala apsolutno divne knjige, Sjena vjetra ostala je nekako posebna. Otkako sam ju pročitala, preporučivala sam ju apsolutno svakome tko je tražio neku preporuku za čitanje. Nikad nisam davala nijednu drugu preporuku osim nje. Moj muž je zbog te knjige počeo aktivno čitati. Svi koji su ju pročitali u mojoj okolini kažu da je apsolutno divna.
„Sačuvaj svoje snove. Nikad ne znaš kad će ti zatrebati.“
S godinama se situacija nešto mijenjala. Nastavljala sam ju preporučivati, a da nisam više znala izustiti nijednu rečenicu o njoj. Znala sam da mi je najdraža na svijetu i to je otprilike bilo to. Svima sam govorila da sam zaboravila o čemu se radi, ali da ju pročitaju i da neće požaliti.
Možda sam to već jednom spomenula, ali prije otprilike tri godine izašao je posljednji nastavak, Labirint duhova. U knjižnici sam ih zadavila da mi ga daju prvoj. Naravno, knjižničarke su bile jako susretljive. Ja sam na kraju knjigu vratila drugi dan. Otvorila sam prvu stranicu i zaista shvatila da nemam pojma o čemu se radi. Zaboravila sam čak i da je to četvrti, a ne treći nastavak knjige kako sam ja mislila.
„Malo je razloga za govorenje istine, ali za laganje ih ima bezbroj.“
Obećala sam si da ću Sjenu vjetra ponovno pročitati. Knjigu sam preselila sa sobom kad sam išla u Bjelovar, ali ju tamo nisam pročitala. Na kraju sam ju vratila iz Bjelovara i tek ju onda počela čitati.
Bojala sam se da ću se početi sjećati svega sa svakom novom stranicom i da mi se više neće toliko svidjeti. Srećom, moj mozak je zaista zaboravio sve (i mislim da će to biti jedini put da ću biti sretna zbog toga) i ja sam mogla u knjizi uživati isto (ako ne i bolje) kao prvi put.
Nisam ju pročitala u jednom danu, ali mi je drago zbog toga jer sam mogla duže uživati u njoj. Oči me nisu izdavale, već su ovaj put s užitkom gledale lagano pohabane stranice. Svaki je redak te knjige bio užitak!
Bez obzira s kime pričam, kome pišem, ovo je knjiga koju ću uvijek preporučiti bilo kome. Jer ovo je moja najdraža knjiga!
I da, nadam se da će me mozak kroz kojih 8 godina opet izdati samo u vezi detalja ove knjige (stvarno je toliko dobra knjiga) kako bi ju mogla opet čitati kao prvi put!
ANĐELOVA IGRA
Odmah ću vam skratiti muke. Anđelova igra nema veze s Danielom, ali ima zanimljive okosnice sa knjižarom Sempere i sinovi. Također, radnja se događa prije događaja Sjene vjetra. Ovo vam govorim (pišem) samo zato što sam se ja pola knjige gubila u vremenu i prostoru kad se spominjalo prezime Sempere. Na kraju sam googlala vremenski tijek događanja. Zahvalite mi kasnije.
„Čovjek na kraju postane ono što vidi u očima onih koje voli.“
Radnja se vrti oko Davida Martina, mladog potrčka u novinama Glas industrije. Iako predstavlja potrčka, vlasnik Pedro Vidal ga voli i štiti. Zahvaljujući upravo njemu, David dobiva priliku napisati tekst za Glas industrije. „Donesite mi priču kakvu nisam nikad prije pročitao, a ako sam je pročitao, donesite je tako dobro napisanu i ispričanu da to i ne primijetim.“ David je iscijedio dušu u taj tekst koji je bio dobar. Od potrčka je prerastao u pravoga pisca koje je za novine pisao operetni roman Tajne Barcelone.
„Pravda je čudna bolest u svijetu inače zdravom poput hrasta.“
„Pisac nikad ne zaboravi kad prvi put dobije nešto novca ili pohvalu u zamjenu za priču. Nikad ne zaboravi kad prvi put osjeti slatki otrov taštine u krvi i pomisli da će mu, ako uspije da nitko ne otkrije njegov manjak talenta, san o književnosti moći donijeti krov nad glavom, topli obrok na kraju dana i ono za čim najviše čezne: njegovo ime otisnuto na blijedom komadu papira koji će ga sigurno nadživjeti.“
„Želja da nešto vjerujete može pobijediti i smrt.“
Nije morao dugo čekati da preraste Tajne Barcelone. David je pisao. Svakom rečenicom prelazio je svoje granice, granice vlastitog tijela i uma. Bez obzira što je pisanje predstavljalo samu srž njegova postojanja, svakim je danom uzimalo nešto od Davida.
„Istina je ono što boli.“
A David, David je pisao Grad prokletih, osjećao je obvezu prema Pedru Vidalu. Htio mu se na neki način odužiti za sve što je on učinio za njega, a dugo nije bio svjestan da je postojao samo jedan način za vraćanje duga…
„Vrijeme liječi sve, osim istine.“
Ipak, David se uzdigao iz samoga dna društvenih krugova, te je počeo zarađivati novce od svog pisanja. Ispunio je svoj san o kupnji kuće s kulom. „Ta kuća ima lošu sreću. To mjesto ima loše uspomene. Nitko je ne želi.“ Davidu je savršeno pristajala.
„Možemo postati samo grešnici, nikako sveci.“
Osim što se David ponosio svojim imenom na listu novina, netko ga je još spazio. Njegov obožavatelj Andreas Corelli, francuski izdavač, dao mu je ponudu koju jednostavno nije mogao odbiti…
„Pravda je iskrivljivanje perspektive, ne univerzalna vrijednost.“
Naravno, nemojmo zaboraviti Groblje zaboravljenih knjiga. „…zbir je stoljeća izgubljenih i zaboravljenih knjiga, knjiga koje su bile osuđene na uništenje ili ušutkane zauvijek, knjige koje čuvaju sjećanje i dušu vremena i čudesa kojih se više nitko i ne sjeća. Nitko od nas, čak ni oni najstariji, ne zna kad je ovo sagrađeno ni zašto. Vjerojatno je staro koliko i sam grad i raslo je s njim, u njegovoj sjeni.“
Da, Zafon je nastavio svoje majstorstvo. Tankim je nitima povezao radnju Sjene vjetra i Anđelove igre, tako da se stalno tražite poveznice između oba nastavka, pokušavajući uočiti nešto što ih spaja.
Ja sam čitajući pokušavala pronaći neku pogrešku u radnji i kronološkom slijedu, pokušavajući uhvatiti Zafona u pogrešci. Znate, to vam je ono kad nađete nekog savršenog i ne možete vjerovati da je savršen, pa se usredotočite na pronalazak neke mane samo da bi mogli reći: „Aha! Znala sam!“
„Što netko ima više talenta, to više ima nedoumica.“
Očigledno nisam uspjela u tome. Posao je odradio majstorski i zanima me gdje će nas kronološki odvesti u Zatočeniku neba.
ZATOČENIK NEBA
„Sudbina ne kuca na vrata, moramo otići po nju.“
Zatočenik neba nastavlja se na Sjenu vjetra. Slobodno mi možete zahvaliti. Pravi bi redoslijed čitanja trebao biti: Anđelova igra, Sjena vjetra, Zatočenik neba. Kronološki. Ipak, Zafon je to odlučio zakomplicirati i dodatno uposliti naše moždane vijuge. Svejedno, toliko to maestralno radi da mu ne mogu zamjeriti. Idući put kada me mozak izda, čitat ću knjige kronološkim redom (obavijestit ću vas kako mi je bilo).
„Sve je lažno na ovome svijetu. Sve osim novca.“
U Barceloni, 1957. godine, polako se čuju svadbena zvona. Fermin kroz koji dan treba kročiti pred oltar s Bernardom, ali se u njega uvukao nekakav nemir. Iako ju voli do nebesa i nazad, ideja o vjenčanju mu više i nije toliko privlačna.
„Svijet je malen kad nemate kamo sa sobom.“
Daniel primjećuje da Fermin i nije baš sav svoj, ali tome ne pridaje veliku pažnju. Pogotovo dok prodaje najskuplju knjigu u knjižari. Neznanac ju kupuje i ostavlja poruku jednom jedinom Ferminu.
„U ovome je životu sve oprostivo osim govorenja istine.“
I tako se klupko odmotava….
Fermin polako otkriva što ga muči i na koji bi ga način prošlost mogla susresti, a Daniel otkriva bolnu istinu. Istinu o sebi, o majci… „Ti su se događaji odvili prije gotovo dvadeset godina i vrijeme mi je dodijelilo ulogu obična promatrača u predstavi u kojoj su se tkale niti moje sudbine.“
„Lud je onaj koji misli da je priseban i misli da oni nerazumni nisu poput njega.“
Na kraju se svi odgovori kriju na Groblju zaboravljenih knjiga.
Zatočenika neba sam se najmanje sjećala. Toliko da mi je izašao iz mozga. Kada sam odustala od čitanja Labirinta duhova jer sam zaboravila njene prethodnice, otišla sam do knjižničarke i rekla da ću pročitati Labirint duhova kad ponovno pročitam prva dva dijela. Gleda ona mene blijedo i kaže; „misliš tri“? Gledam ja u nju i mislim si, ha čuj ne znam ja tko tu više voli Zafona, ja ili ti. Na kraju pokaže ona meni lijepo tri komada. Da. Moj najdraži pisac inače.
„Budućnost se ne priželjkuje; ona se zaslužuje.“
Iako ne zvuči baš bajno, zapravo mi je to bilo skroz super, jer nisam stvarno ništa znala o trećem dijelu. Znala sam likove, ali nisam imala blagog pojma o radnji. Nula. Ništa.
„Dobar lažljivac zna da je najučinkovitija laž uvijek istina kojoj izvuče ključnu stvar.“
Tako da me je sve zateklo. Najviše vremenski slijed (bolje reći kaos) radnje. Dok sam čitala, izgledala sam kao dijete u školi koje računa na prste. Ako se Daniel druži sa Ferminom, a Fermin poznaje Davida, koliko je golova postigla Barcelona u trećoj utakmici 1957. godine protiv Real Madrida?
„Ima vremena i mjesta u kojima je časnije ne biti nitko nego biti netko.“
I sada kad sam pročitala ponovno sve tri, jednostavno me je strah uzeti u ruke četvrtu jer znam da je još samo jedna ostala. Neki mali djelić mene želi što dulje odgoditi čitanje Labirinta duhova kako bi opet zaboravila cijelu radnju, pa da mogu opet krenuti ispočetka. Da nikad ne završi.
Kraj se ipak mora saznati.
LABIRINT DUHOVA
To je to. Vrijeme je za kraj. „Vrijeme ti istječe. Ovo je posljednja prilika. Na ulazu u labirint.“ Daniel Sempere odrastao je muškarac, obiteljski čovjek okružen najmilijima i knjigama koje su mu život učinile pravom avanturom. Izvana bi se moglo reći kako ima sve u životu, no unutar njega se bude demoni za koje nije znao da uopće postoje. Iako su mu se u životu dogodile zaista neobične i prekrasne dogodovštine kojima bi se rijetko tko mogao pohvaliti, bio je uvjeren kako je odrastao u normalnoj, nimalo posebnoj obitelji, iako ih je majka prerano napustila. Majčina smrt uvijek je bila zagonetka, ali ovaj put zagonetka se morala riješiti – bez obzira na sve.
„Vrijeme uvijek teče obrnuto proporcionalno željama onoga koji ga živi.“
Uz svog vjernog pomagača Fermina, Daniel upoznaje i fatalnu ženu Aliciu Gris koja poznaje sve mračne kutove Barcelone. Usmjerena na strogo povjerljivi zadatak, Alicia ipak poklekne pred onime što obitelj Sempere nudi : toplinu i ljubav, te zamagljena osjećajima dovodi sve u opasnost, riskirajući sve, pa čak i vlastiti život. Tko zna, da je život podijelio drukčije karte, možda je ona mogla imati normalan život, pa čak i biti dio obitelji Sempere…
„Ponekad ljudi prežive iz čistog prkosa.“
Daniel i Alicia krenut će iz sasvim različitih smjerova kako bi se našli na istom mjestu, u samom središtu mračne Barcelone. Hoće li im Barcelona dati odgovore koje traže? Još važnije, jesu li spremni saznati pravu istinu? „Ovo je grad zaključanih vrata u kojem sve ovisi o tome tko ima ključ, kome se otključava i na kojoj strani praga se nalazite.“
Labirint duhova finale je kakvo svaki ljubitelj Zafona zaslužuje! Podario nam je 848 stranica mračne, bogate i gotovo opipljive Barcelone, likove koje smo pratili desetljećima i koji su nam na kraju postali prijatelji, pa čak i članovi obitelji.
„Stvarnost nikada ne nadilazi fikciju.“Kako sam serijal ponovno čitala kroz nekoliko godina, tako se dogodilo da sam recenziju ovih knjiga pisala gotovo 3 godine. Čitajući ju na jednom mjestu, jasno se može vidjeti koliko se moj način pisanja recenzija promijenio, pa mi je zbog toga postalo upitno želim li vam prikazati moj sveti gral na taj (gotovo nedostojan) način. No, kao što je i Daniel Sempere odrastao, tako sam i ja kroz ove godine drukčije slagala riječi i rečenice, pa zato mislim da ova recenzija mora izgledati upravo ovako. Detaljna, možda krnja, ali bogata emocijama koje su obilježile ne samo moju čitateljsku „karijeru“, nego cijeli moj adolescenti i odrasli život.
Groblje zaboravljenih knjiga zapanjujući je serijal o obitelji Sempere, o životu, ljubavi, smrti, ljubavi, mržnji, prijateljstvu. Knjige Carlosa Ruiza Zafona razlog su moje ljubavi prema pisanoj riječi. Knjige Carlosa Ruiza Zafona razlog su zbog kojega čitam.
„Svatko tko želi sačuvati zdrav razum treba pronaći neko mjesto na kugli zemaljskoj na kojem se može i želi izgubiti.“Koja vas je knjiga obilježila za cijeli život?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments