„Sjećanje se nikada do kraja ne može zabilježiti, neuhvatljivo je.“
AUTOR: Renia Spiegel
NAKLADNIK: Stilus
Postoje priče, filmovi i knjige napisane prema istinitim događajima. Među njima se nalaze i dnevnici koji nam se htjeli – ne htjeli uvuku u kožu. Pogotovo kad je riječ o dnevnicima napisanima iz perspektive mlade djevojke čiji je život tragično završio prije nego što ga je dobila priliku istinski proživjeti.
Dnevnik Renije Spiegel ugledao je svjetlo dana nakon 70 godina zahvaljujući Renijinoj sestri Ariani i tako ga spasila od zaborava. Ovo je dnevnik obične djevojke koja unatoč svemu piše o dogodovštinama sa sata, prijateljstvu i ljubavi.
„San se ne može rasplamsati prije nego što se ostvari.“
Renia je svoj dnevnik počela pisati 31. siječnja 1939. godine. On je trebao sadržavati sve njezine sretne i manje sretne misli, biti joj poput prijatelja. Dnevnik je bio svjedokom i njezinog pisanja poezije. Nažalost, dnevnik je sadržavao i ono što Renia nije zaslužila – Drugi svjetski rat, okupaciju Poljske, udaljenost od roditelja, krv i smrt. „Svijet je odvojen od nas i mi smo odvojeni od svijeta.“
„Negativne su misli mnogo opasnije, crne kao noć, podsjećaju na lešinare.“
Renia je imala petnaest godina kada su Nijemci napali Poljsku 1939. godine, ostavljajući njezinu majku u Varšavi koja ja pripadala njemačkoj zoni, a Reniu i njezinu mlađu sestru s bakom i djedom u gradu Przemyślu u ruskoj zoni, kako je definirano nacističko - sovjetskim paktom. Velik dio njezinog dnevnika ispunjen je čežnjom za majkom. Renia ima i dečka Zygmunta, a muke prve ljubavi služe joj za udaljavanje od sve veće represije prema Židovima oko nje. Plesovi, izlasci, ljubomora i svađe ispunjavaju joj dane. Tek u ljeto 1941. godine, kada je prisiljena nositi bijelu traku na ruci i vidi pretučene obitelji Židova na ulicama, užas počinje biti dijelom njezina dnevnika. „Vidim samo siv, napukao pločnik i ispucane, žedne usne. Ne vidim nebo jer je nebo pljesniv, prašnjav, otpadak oblaka. Vidim samo pepeo i čađu koji guše, koji nagrizaju oči, koji otežavaju disanje.“
Ipak, Renia nikad nije gubila svoj optimizam. Nju je kroz život vodila ljubav prema sestri, majci, prijateljicama i dečku Zygmuntu. Od života nije tražila puno – samo da ga proživi. Nažalost, bilo je puno važnije osvojiti teritorij i zanemariti sve žrtve koje su se našle na putu.
„Sve ostaje isto kako vrijeme prolazi.“
Zadnji zapis napisala je 25. srpnja 1942. godine. Da je Renia prošla kroz adolescentsku fazu u odraslu i srednju dob, radost i komplikacije koje te životne faze donose, strasti njezine mladosti možda bi zauzele svoje pravo mjesto među sjećanjima kojih bi se u kasnijim godinama sjećala s nostalgijom. Umjesto toga, dnevnik je leća tragično skraćenog života.
„Sve u ovom svijetu umire polako.“
Nisam drukčije mogla ocijeniti Dnevnik nego s peticom. Budimo fer; ono što je Renia pisala nije nikako spisateljsko remek djelo, niti umijeće. Njezin dnevnik je točno to – najobičniji dnevnik kojeg nije trebao pročitati nitko. Realno, da je poživjela, Renia bi ga se možda i riješila. Možda bi ga sačuvala i strpala u neku kutiju na tavanu, koju bi otkrili njeni unuci, smijali se njenim dogodovštinama i kasnije ga zaboravili, ako ne i bacili. Ipak, na ovaj smo način upoznali djevojku koja nije zaslužila sudbinu koja ju je snašla i koja je kroz stranice svoga dnevnika pokazala što s ovim svijetom nije u redu.
„Izvukla sam iz života sve što sam mogla
no nije dovoljno
Danas moje sasušeno tijelo leži u grobu
Napuštam ono za čime svi žeđaju
Živjeti, živjeti, živjeti baš ovako!
Svi u grobu trule, kažem
Umrijeti je lako, ali živjeti je umijeće.“
Trebamo li što više stvarnih priča iz Drugog svjetskog rata?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments