„Prije odustajanja uvijek valja pokušati.“
AUTOR: Mislav Gleich
NAKLADNIK: Despot Infinitus
Mislav Gleich mladi je autor koji iza sebe ima već tri romana : Nikolay Vasilevsky, Samostan Craven Hill i Beskrajno ljeto, a u planu je i četvrti, Teror u Malwarku za kojeg je dobio poticaj Ministarstva kulture. Osim što piše, piše pjesme i svira gitaru, te je snimio i tri singla. Danas smo, pak, ovdje kako bi pričali o njegovom posljednjem uratku – Beskrajnom ljetu.
Zadnji je dan trećeg razreda srednje škole za Adriana Painea. Prošle godine je taj dan proveo s prijateljima, zabavljajući se i izvodeći pretežno gluposti (u priču su bila uključena jaja po tuđim kućama, ali i drugim ljudima). Ove godine Adrian je htio svoju slobodu od obveza provesti u miru. Odluka je pala na šumu kod Potstonea sa curom Christie i njenim bratom Dannyjem. Danny veselo istražuje šumu, a Adrian i Christie razgovaraju o svojim planovima i jednostavno uživaju u miru kojeg šuma pruža. Hodajući, otkrivaju stazicu koja ih vodi sve dublje, a na njoj vide dvojicu muškaraca kako jadnom starčiću stavljaju omču oko glave. Iako je svo troje itekako svjesno činjenice da moraju odvratiti pogled, oči su im usmjerene na posljednje starčeve trenutke. Činilo se kako ih ubojice nisu vidjele, no onda se Danny poskliznuo i sve se promijenilo. „Bio je to sunčan dan, dan iz snova, zadnji dan školske godine, prvi dan ljeta, dan u samoj sredini 1997. godine, dan tijekom kojeg sam imao sve, ali i dan koji se pretvorio u najgoru noćnu moru i dan u kojem sam izgubio samog sebe.“ Stjerani u kut, morali su obećati da neće ići na policiju i da neće nikome reći što su vidjeli.
Adrian je trebao u potpunosti iskoristiti ovo ljeto – zaposlio se kod gospodina Baxtera u slastičarni, htio je dovršiti svoju priču i imao je Christie. No, sve kao da se okrenulo protiv njega. Otac nije prestajao pričati o fakultetu, oko Christie se motao ljigavi Michael Steeford, a na posao se nije mogao nikako skoncentrirati. Najviše od svega htio je saznati tko je, do vraga, taj starac i zašto su ga ubili. S toliko toga na leđima, Adrian nije siguran hoće li ponovno biti bezbrižan kao nekad. „Preživjet ću, možda. Čak i ako si u pravu, tata, i ako preživim, muški, hoću li ikada ponovno biti u redu?“
„Život je igra koju igraš samo jednom. A ulozi su prokleto visoki.“
Poleđina knjige obećava psihološki triler, no autor navodi kako se roman bavi tinejdžerskom ljubavi, anksioznosti, borbom sa traumom i unutarnjim previranjima, pa ga je teško svrstati u jedan žanr. Također, Beskrajno ljeto njegov je najosobniji roman.
Ipak, roman mi se nije svidio. Beskrajno ljeto nije mi ponudilo napetost psihološkog trilera jer je između ubojstva i susreta s ubojicama prošlo više od stotinu stranica (od ukupno 170) za koje nisam bila sigurna čemu služe. Na samom početku pomalo naivno saznajemo ime jednog ubojice. Također, sam rasplet mi se nije svidio. Teško je objasniti zašto mi se nije svidio bez davanja konteksta i otkrivanja radnje, ali recimo samo da je sve poprilično bezazleno, što je u meni izazvalo osjećaj razočaranja. Zatim, moj tijek čitanja ometale su nespretno složene rečenice, u kojima se objašnjavaju stvari koje se mogu razumjeti iz konteksta. Nadalje, korištenje riječi poput pesnica, krvnici, priko mi je zaista ometalo tijek čitanja. Zaista si nisam mogla predočiti da bi jedan tinejdžer koristio takve riječi. Isto tako, pripovjedač je malo bio neutralan, a malo se izravno obraćao čitatelju, što se meni osobno nije svidjelo. Nekoliko puta kroz roman ponavljaju se gotovo iste rečenice kako je imao sve, a sad nema ništa.
Gotovo polovica likova u romanu bilo mi je suvišno. Pogotovo lik Chada Deenera koji nema ulogu u romanu, osim da se Adrian konstantno uspoređuje s njim. Nisam shvaćala ni ulogu najboljih prijatelja Chada i Ernia, koji nisu imali veze s ubojstvom, niti su imali neke konstruktivne razgovore kako bi pridonijeli radnji, ali je zato naglašeno koji je Erniev najdraži odjevni predmet, te da je jedan od njih sklepan, a drugi naočit.
Ideja romana mi je bila zanimljiva, ali previše me je stvari ometalo u tijeku čitanja. Rečenice su mi u nekim dijelovima bile konfuzne, te sam s vremena na vrijeme imala dojam kako roman nije prošao adekvatnu lekturu. Likovi nisu razrađeni, a za određene sam scene imala dojam da su ubačene u roman sa svrhom popunjavanja stranica. Mislim da moja kritika na koncu ide najviše uredništvu romana jer su se s idejom mogla napraviti čudesa.
Koja vam se knjiga u zadnje vrijeme nije svidjela?
Grickajmo knjige zajedno!
