„Da bi priča bila čudesna, početak mora biti strašan, naravno, ali nesreća mora ostati podnošljivom i takvom da nitko iz nje ne iziđe okaljan, ni onaj koji pripovijeda ni oni koji slušaju.“
AUTOR: Veronique Olmi
NAKLADNIK: Verbum
Zamislite da stojite na tržnici. Brojni ljudi vas promatraju. Oni koji su zainteresirani za vas, traže da trčite, šećete, dižete ruke gore – dolje. Ponekad vas i dotaknu, pomirišu. Na koncu, za vas ponude cijenu. Kako biste se osjećali da ste na prodaju?
Biste li i dalje gajili nadu za slobodom? Biste li si dopustili sanjati? Biste li vidjeli smisao života? „Rob, ne zna što to točno znači. To je riječ za odsutnost, za selo u plamenu, riječ poslije koje nema više ničega.“
„Svijet je posvuda isti, rođen iz kaosa i eksplozija, napreduje rušeći se.“
Bakhita se opisuje kao iznimno bolna, lijepo napisana i dirljiva biografija prve kanonizirane katoličke svetice u Africi. Roman uranja čitatelja u zlo bez dna institucionaliziranog ropstva. Godine 1876. sretnu, sedmogodišnju djevojčicu iz malog sela Darfur u Sudanu zarobili su muškarci iz susjednog sela. „…tko ne prodaje robove, doista je najsiromašniji među siromašnima.“ Od tog trenutka, idućih devet godina Bakhita će biti prodana i preprodavana, mučena, okovana lancima, bičevana, s ožiljcima, silovana, lišena svakog dostojanstva. Bakhita je postala osoba bez identiteta – zaboravila je čak i svoje ime. „Sluša i razabire neke riječi, kažu da ima otprilike sedam godina, kažu da se zove Bakhita. Ne zna da Bakhita, njezino novo ime, znači „Sretnica“.“ Nazvana Bakhita od strane svojih otmičara, ona pronalazi ljepotu u svijetu i krhotine ljudskog suosjećanja. Kada je navršila 16 godina, kupio ju talijanski diplomat i odveo u selo blizu Venecije. U Italiji, put će je dovesti do samostana sestara kanosijanki, gdje otkriva ne samo kršćanstvo nego i mogućnost slobodne volje. Otkrit će El Parona – Gospodara koji ju voli. Nakon što se zavjetuje da će postati redovnica, Bakhita postaje učiteljica, kuharica i mentorica generacijama napuštene djece, svjedočeći mogućnosti oprosta i vjere u nezamislivim okolnostima.
„Kad smo nesretni, treba učiniti samo jedno, jedno i to je sve. Treba imati povjerenja.“
Roman Véronique Olmi prepričava priču o snažnoj mladoj ženi koja je bila iskorištavana i dehumanizirana prije nego što se našla u milosrdnijim okolnostima i prilikama koje pružaju nadu. U Bakhiti osobna iskustva isprepliću se s povijesnim i političkim događajima i vjerskim praksama, a sve je prožeto životom glavne junakinje — koji odlazi iz sela u Sudanu u samostan - od ropstva do svetice.
Olmi prati Bakhitina uzastopna zatočeništva i upoznaje nas s robovima s kojima se sprijateljila i izgubila dok je bila u lancima od Darfura do Kartuma. U mučnim detaljima Olmi opisuje što je učinjeno Bakhiti, ali i drugima - ženama, djeci i novorođenčadi. „…gospodari vazda preziru ta tjelesa bez kojih ne mogu, preziru ih zato što su tu i dijele njihovu svakodnevicu, mrze njihovu prisutnost, a ipak ih uvijek dozivaju k sebi.“ Osim toga, u Bakhiti Veronique Olmi govori i o nizu problema u Africi - pokoravanju obojenih žena, trgovini ljudima, ženskoj solidarnosti, osobnim i institucionalnim sukobima koji spajaju pitanja rase, klase, spola i religije — i istražuje ih kroz patnju, snagu volje i dostojanstvo male prestrašene djevojčice koja je postala odlučna mlada žena, te na koncu nježna stara redovnica.
Nakon njezine smrti 1947. godine, započeo je postupak kanonizacije, koji je dovršio papa Ivan Pavao II. 2000 godine. Roman Bakhita je značajan ne samo kao povijesni dokument, već i kao prozor u živote trideset milijuna ljudi koji se do dan danas drže u prisilnom ropstvu diljem svijeta. Bakhita je zaštitnica Sudana.
„Ljudski bi suživot mogao biti tako jednostavan. A uvijek je pun osvete.“
Roman je podijeljen u dva dijela – prvi dio Bakhitin je mučan pod od ropstva do oslobođenja, dok je drugi dio orijentiran na njezin život predan Bogu. Da je roman završio s prvim dijelom, ja bih ostala apsolutno oduševljena i svima na sva zvona preporučila knjigu. Bakhitino ropstvo opisano je do srži; gotovo svaki njezin korak dokumentiran je na iznimno ljudski način sa širokom paletom njenih osjećaja. Prvi sam dio disala i osjećala. Drugi dio sam doživjela kao puko nabrajanje događaja nakon njezina oslobađanja s određene distance – jednostavno se nisam mogla povezati s Bakhitom. Ljudska Bakhita kao da se izdigla iznad svega, ne dopuštajući da ju zaista osjetimo i upoznamo kroz drukčiju perspektivu, iako je tek tada počela živjeti život koji zaslužuje.
Rasprava je na čitateljskom klubu bila zanimljiva, kao što to uvijek i biva. Složile smo se da Bakhita nudi zaista jedinstveno znanje o povijesti Sudana, ali i o njenim žiteljima. Rasprava je krenula i u drugom smjeru: pitale smo se koliko je to više djelo Veronique Olmi i njezinog literarnog pokušaja nego usmjerenje isključivo na Bakhitu. Postojala je jedna velika nedoumica – ako se Bakhita ne sjeća gotovo ničega, kako je onda knjiga tako detaljno napisana? Jasno je da se veliki dio romana oslonio na ljude koji su bili dio njena života. Međutim, u romanu su detaljno opisani ropstvo i gnjusni događaji koji su ga obilježili. Teško je povjetovati da su ti opisi mogli biti bilo čije svjedočanstvo, osim Bakhitinog. Jedna je čitateljica rekla da bismo se mogle okarakterizirati kao sadistice. Naime, većini se puno više (u književnom smislu, naravno!) svidio prvi dio romana; onaj koji u fokusu ima Bakhitino ropstvo. Možda bi mi mogle na neko razmatranje. Ipak, sve u svemu, sa svim plusevima i minusima, Bakhita je ocijenjena sa prosječnom ocjenom 3,98.
Jeste li nekad čitali biografiju sveca?
Grickajmo knjige zajedno!
