AUTOR: Chimamanda Ngozi Adichie
NAKLADNIK: V.B.Z.
Današnje vijesti pune su ratovanja, tenzija između država. Izrael, Palestina, Irak, Iran, Rusija, Amerika, Sjeverna Koreja. Požari u Australiji. Problemi s imigrantima. Jadna Europa. To je naša svakodnevica.
A gdje je Afrika? Nekako je u našu svijest ušla činjenica da je u Africi uvijek grozno, toliko grozno da je to već postalo normalno. Glad, bolesti, neimaština, siromaštvo, krvavi dijamanti… Dosadno. Znamo da su djeca u Africi bolesna i gladna. Znamo da umiru u neopisivim patnjama. Znamo da nemaju najosnovnije lijekove niti potrepštine za život. Znamo, ali smo se na to navikli. To je jednostavno tako.
No, ajmo sada malo o stvarnim brojkama, o jednoj Nigeriji (tekst označen pod navodnicima preuzet sa stranice direktno.hr)
„Prema UN-ovim procjenama, Nigerija je najmnogoljudnija afrička zemlja. Broj nigerijskog stanovništva od 1950., kada je iznosio 33 milijuna, do danas porastao je na više od 200 milijuna. Do 2050. Nigerija će biti treća zemlja po broju stanovnika na svijetu, odmah iza Kine i Indije. Ona je također kulturno, vjerski i običajno najraznolikija zemlja afričkog kontinenta. Kao takva, Nigerija ima složen politički i pravni sustav, u kojem su povezani opće, običajno i vjersko pravo, kao i više razina vlasti, te je za naše shvaćanje društvenog poretka nezamislivo zahtjevno provoditi klasičnu provedbu zaštite ljudskih prava i oživotvorenje izbora, na kojima će se natjecati čak 73 političke stranke.
Zbog raširene korupcije, nerazvijenih tržišnih ustanova i epidemije AIDS-a, Nigerija je jedna od najnestabilnijih i najsiromašnijih afričkih zemalja. Svjetski je značajan proizvođač nafte, a zalihe se procjenjuju na 28 milijarda barela. Proizvodnja nafte čini 24% BDP-a te osigurava 90% izvoznih i 65% proračunskih prihoda. Značajna su i ležišta plina, cinka, željeza, ugljena i kositra. Poljoprivreda ostvaruje 35% BDP-a, usluge 35%, a industrija 30%. Velike su regionalne razlike između ruralnoga, siromašnoga sjevera (sa stopom nezaposlenosti od 28%) i naftom bogatoga juga (ima punu zaposlenost). Glavninu poljoprivredne ponude čine kakao, kokosov orah, pamuk, žitarice, palmino ulje, meso, drvo i riba, a glavninu industrijske ponude nafta, plin, derivati, kemikalije, guma, obuća, tekstil, odjeća i čelik. Uz naftu, derivate i plin, značajniji su izvozni proizvodi kakao i guma, dok u uvozu prednjače industrijska oprema, automobili, hrana, lijekovi i oružje.
Stabilnost zemlje narušavaju česti vjerski i etnički sukobi između siromašnoga muslimanskog sjevera i kršćanskog, zbog nafte razvijenoga juga.
Natalitet je za svjetske prilike vrlo visok, a mortalitet razmjerno visok; ipak, smanjila se smrtnost dojenčadi. Stanovništvo je vrlo mlado, više od polovice ukupne populacije Nigerije ima manje od 30 godina, a prosječno trajanje života 52,4 godine za muškarce i 53,1 godinu za žene.
Prema procjenama MMF-a, Nigerija je najveća ekonomija na afričkom kontinentu, nakon čega slijedi Južna Afrika, koja je u stalnom natjecanju s Nigerijom za preuzimanje vodstva.
Ove brojke su od velikog značaja na ekonomskom planu. Ukoliko se tome pridodaju izrazita rudna bogatstva ove države, onda je paradoksalno da u jednom dijelu ove države vlada glad, čak i ako su razlozi ratni sukobi. Postoje i drugi podaci koji ukazuju na to da Nigerija zapravo nema koristi od svojih prirodnih resursa i velikog broja stanovnika. Procjene iz 2015. godine pokazuju da je oko 36,4 posto djece mlađe od pet godina u Nigeriji pothranjeno, dok je stopa smrtnosti iznosila 117,4 na tisuću stanovnika.
Po ljestvici Indeksa humanog razvoja (HDI), kojom UN mjeri kvalitetu života u pojedinoj zemlji, Nigerija zauzima 152. mjesto od ukupno 188 država. Prema globalnom indeksu gladi, Nigerija se nalazi na 92. mjestu među 104 države, prema podacima koje je objavila organizacija ''Akcija protiv gladi''.“
Zašto sam vam sve ovo ispričala? Zato što ja to nisam znala dok sam se spremala na čitanje Amerikane Chimamande Ngozi Adichie. Ta bogata država, ta država koja je toliko plodna da nitko u njoj ne mora biti gladan, najteže kažnjava svoje državljane. Opskrbljuje cijeli svijet naftom, hrani populaciju bogatim plodovima, a ranjava osobe koji tamo žive.
Ifmelu i Obinze dio su takve Nigerije. Još kao srednjoškolci shvaćaju kako za njih u budućnosti nema mjesta u Nigeriji. Njihove su opcije Velika Britanija i SAD. „Najveći problem u ovoj zemlji nije korupcija. Problem je u tome što ima puno kvalificiranih ljudi koji nisu na pravim mjestima zato što nisu spremni nikome lizati guzicu ili ne znaju čiju bi guzicu trebali lizati ili uopće kako se to radi.“
Njihova ljubav je jaka, iako Ifmelu prva odlazi u SAD. Dobila je svoju priliku, ali je svjesna da mora još čekati Obinzea. Ipak, Obinze ne uspijeva dobiti američku vizu i odlazi u Veliku Britaniju, gdje radi ilegalno, te na kraju biva vraćen u Nigeriju. Shrvan je svojom sudbinom i ne zna kako može živjeti. „Svi se bore. U Lagosu nema druge nego laktariti se.“
Trinaest godina kasnije, Obinze živi u Nigeriji i vodi uspješan život poslovnog čovjeka. Nema traga neimaštini i nesreći. Bogat je i dobro situiran.
„Čovjek čini ono što mora želi li uspjeti.“
Ifmelu je na stručnom usavršavanju na Princetonu i vodi vrlo uspješan blog Rasoumlja iliti različite opservacije o američkim crncima (nekoć poznatijim pod nazivom crnčuge) crne autorice neameričkog porijekla. Na kraju dana, osjeća kako joj fali domovina. Smatra kako je predugo bila u Americi i da se mora vratiti na svoje. „Svi kojima je rekla da se vraća zinuli su u čudu, očekivali objašnjenje, a kad bi dodala da odlazi zato što ima želju vratiti se, čela su se zbunjeno mrštila.“
Ima li još nade za Ifmelu i Obinzea? Može li se živjeti normalnim životom u Nigeriji? Može li se naći sreća u domovini koja pati?
Bila sam skeptična nakon čitanja knjige Taj hejt u glavi i nisam bila sigurna hoće li mi Amerikana sjesti. Na kraju sam se oduševila i Amerikana je jedna od najboljih knjiga koje sam pročitala u 2019. godini.
Chimimanda progovara o temama koje su svakodnevne za svaki kutak svemira. Govori o izuzetno dobro razrađenoj temi rasizma u Americi i o tome kako se osjećaju crnci koji iz Afrike dođu u Ameriku i shvate da su crni. Govori o rasizmu iz perspektive crnaca i to ne na bijesan i gnjevan način, već smirenim tonom objašnjava kako stvari stoje. Bez preuveličavanja i bez cenzure.
Koja vam je knjiga otvorila neke nove vidike?
Grickajmo knjige zajedno!
