AUTOR: Angie Thomas
NAKLADNIK: Fokus
Ako imate račun na Goodreadsu (ako nemate, napravite ga, super je https://www.goodreads.com), onda znate da svake godine postoji super kul ultra anketa u kojoj čitatelji glasuju i dodjeljuju nagrade za najbolje knjige. Tako imate glasovanje za doslovce svaki žanr, a 2018. godine uvedena je nagrada Best of the Best. Dakle, ono najbolja knjiga od najboljih. I pogodite što? Taj hejt u glavi dobije tu nagradu.
Naravno, naravno da me je zanimalo što je unutra toliko spektakularno da dobije nagradu najbolji od najboljih. I kako me je jako zanimala knjiga, tako je prošla skoro pa neopaženo kod mene jer su knjigu preveli kao Taj hejt u glavi (original The Hate U Give). Iskreno sam posumnjala u prevodilačke sposobnosti (moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh), jer nisam skontala da je naglasak na prvim slovima svake riječi. Dakle, trebali smo dobiti u hrvatskom jeziku THUG. Stoga, moje isprike prevoditeljici.
U podneblju u kojem ja živim (a mislim da mogu reći da to vrijedi za cijelu Hrvatsku. A možda živim kroz ružičaste naočale) mislim da ne razmišljamo o rasizmu. Istina, 99,99 % ljudi su bijelci. Svejedno, mislim da o rasizmu više slušamo na televiziji i na Internetu. To je jedan od razloga zašto sam jako htjela pročitati knjigu.
„Ponekad se desi da sve napraviš kako treba, a stvari opet pođu po zlu. Caka je u tome da nikad ne prestaneš raditi dobre stvari.“
Jer sadržaj radnje na poleđini knjige natjerat će vas na čitanje. Radi se o šesnaestogodišnjoj Starr Carter koja je vidjela kako joj policajac bijele rase pred očima ubija najboljeg prijatelja crnca, Khalila. „Meci ne znaju kud idu.“
Crnci od malih nogu uče kako se ponašati u blizini policajca. Prvo pravilo: ne radi nagle pokrete. Drugo pravilo: ruke ti uvijek moraju biti na vidljivom mjestu.
Iako Khalil nije ništa napravio, njegov život je okončan. Starr više ne zna što da radi. S jedne strane, ide u uglednu bjelačku srednju školu, a s druge strane, tu je njezina četvrt, njezini ljudi.
„Čemu nam uopće služi glas ako ćemo samo šutjeti?“
Ovo što se događa na poleđini knjige stvarno je potresno i nevjerojatno. Ja nisam mogla dočekati uzeti knjigu u ruke i vidjeti problematiku rasizma u današnje vrijeme.
ALI.
Sve što je napisano na poleđini knjige je opisano na prvih nekoliko stranica knjige i ostatak se temelji na doživljajima Starr u njezinoj školi i okolini. „U Williamsonu se ne moram praviti da sam kul. Tamo sam kul po defaultu jer sam jedna od rijetkih crnkinja. U Garden Heightsu moram tek zaraditi kul status, što je teže nego samo obuti retro Jordanice čim stignu u dućane.“ Garden Heights je njezin kvart u kojem ona i nije pretjerano kul, a s druge strane je kul u svojoj srednjoj školi. I to sad nije neka tematika na psihološkoj razini, gdje možemo vidjeti kako adolescenti u Americi funkcioniraju. Ne, pola knjiga govori o tome koje patike tko nosi.
Zatim, Starr je kao ponosna što je crnkinja. Ponosi se svojom bojom kože, svojim načinom govora, svojim izgledom, svojom povijesti. ALI. „Trebala bih se naviknuti na sudare mojih dvaju svjetova, ali nikad ne znam koja Starr da budem. Mogu malo koristiti sleng, a onda malo imati stav, ali ne previše, da ne postanem“drska crnkinja“. Moram paziti što i kako govorim, ali ne smijem zvučati poput bjelkinje. Čovječe, kako je to naporno…“
Sve mi je u knjizi kontradiktorno. Osim što je Starr kontradiktorna, svi su kontradiktorni. Prvo se radi o tome kako su ponosni što su crnci i kako sami stvaraju svoja pravila, a onda djecu šalju u „bjelačke“ škole kako bi se maknuli iz nezdravog okoliša i imali priliku za bolji život. Onda, ne žele „slijediti“ tuđa pravila, ali u isto vrijeme štuju pravila bandi.
„Drugi nas ne ubijaju ni približno onoliko koliko ubijamo sami sebe.“
Očekivala sam puno više od ove knjige. Mislila sam kako će biti riječ i o prijašnjim slučajevima ubijanja nenaoružanih crnaca. Mislila sam kako će fokus biti na ubojstvu, razdoblju nakon ubojstva i na zajednici. Mislila sam da će se puno više govoriti o podjeli između crnaca i bijelaca. Puno sam ja mislila.
Sve što sam dobila su rasprave o patikama, o srednjoškolskoj ljubavi, lažnim prijateljstvima. Knjiga mi je jako plitko napisana, bez nekog smisla. Imala sam dojam kao da je spisateljica napisala predložak za tinejdžersku knjigu i onda dodala to ubojstvo samo da dobije neku napetost u knjizi. Opisuje tinejdžericu koja je doživjela istinski traumatsko iskustvo i umjesto da se bazira na traumi, na doživljaju ubojstva, na svjedočenju, na borbi protiv rasizma, bazira se na život u srednjoj školi s malo natruhe zaista rasističkog čina.
Možda bi mi knjiga bila puno bolja da nije dobila nagradu Najbolja od najboljih. Možda. Puno se o njoj pričalo, puno se promovirala, iskakala je iz paštete. Očekivala sam puno. No, što sam drugo mogla očekivati kada je riječ o najboljoj knjizi od najboljih?
„Dobre namjere uvijek bolje izgledaju na papiru negoli u stvarnosti.“
Ovako je ostao gorak okus. Knjiga me je svojom plitkošću užasno razočarala i jedva čekam pronaći knjigu koja će zaista pokazati pravo stanje i problematiku rasizma u današnje vrijeme.
Koja vas je hvaljena knjiga jako razočarala?
Grickajmo knjige zajedno!
