Komo

AUTOR: Srđan Valjarević

NAKLADNIK: Sandorf

Balkane moj. Osim klasika koji su preživjeli različite nazive država, pomicanja granica i ratna previranja, nismo se mi navikli njihovo čitati, niti oni naše. Onda se dogodi da taj „njihov“ bude preveden na engleski, njemački, francuski, španjolski, talijanski, ukrajinski, bugarski, albanski, makedonski, slovenski, kineski i švedski jezik. Dogode se i nagrade u Srbiji, pa i međunarodne književne nagrade. Knjige su Srđana Valjarevića na neki način postale „ledolomci“, koje su knjigama iz susjedstva omogućile da i u nas postanu hitovi. Iako je objavio i poeziju i prozu, Srđan Valjarević nema svog favorita, nego samo ističe da piše ili ne radi ništa. Objavio je knjige Zimski dnevni, Ljudi za stolom, List na korici hleba, Dnevnik druge zime i Komo, te zbirku poezije Džo Frejzer i 49 pesama. Njegov je Komo proglašen najboljim romanom postjugoslavenske književnosti novoga tisućljeća.

Komo je u Srbiji objavljen 2006. godine, roman dnevnik sa autobiografskim elementima; Srđan Valjarević je zaista dobio stipendiju za pisanje romana krajem devedesetih. „Pošto tako često nisam znao šta ću sa sobom u životu, pomislio sam, evo, sada ću moći da vidim kako to izgleda u toj vili Maraneze, na jezeru Komo.“ Rockefellerova stipendija trebala bi predstavljati određeno postignuće u profesionalnom životu pisca, a za njega ona nije predstavljala apsolutno ništa. Neugledan Beograđanin, svojim se manjkom entuzijazma i nedostatkom prikladnih titula teško uklapao u takvu ekskluzivnu sredinu, čak i kad si je odlučio staviti kravatu oko vrata. Vila mu je ponudila bijeg iz sivog i tmurnog Beograda, dok je dane provodio istražujući brdo, upoznajući lokalne ljude i opijajući se uistinu kvalitetnim alkoholnim pićima.

Srđan Valjarević „samo“ piše, bez prevelikog uzbuđenja i ambicije. Dakako, piše o sebi dajući sebe, svojem (ne)radu, trošenju dana, ljubavi prema alkoholu, ali ipak uspijeva ostati po strani. On je socijalno osjetljiv pripovjedač; od čitatelja ne skriva apsolutno ništa, štoviše, otkriva nam se u punoj nesavršenosti. Retke njegova romana zauzimaju i drugi, prema kojima je obziran i dobronamjeran. Od sebe ne očekuje gotovo ništa, drugima gotovo ništa ne zamjera; bio bi zaista nestvarno flegmatičan da iz njega u djeliću sekunde, tek ponekad, ne izviri malo gorčine. „Biti glup i nezreo, bila je to idealna pozicija za mene, takve ljude ne gnjave.“

Njegovo je pisanje možda najbolje karakterizirao jedan francuski čitatelj (podrijetlom Marokanac), koji se nakon čitanja Koma osjećao manje inferiorno. Možda je upravo u tome ključ uspjeha Koma, gdje dolazi do sukoba neopterećenog života i potrebe za autodestrukcijom. Specifična autsajderska priča s nepretencioznim stavom o životu ostavit će čitatelju dovoljno prostora za kritiku i jasan stav (kad ga autor već nije uspio (ili htio!) izraziti), bilo da se Komo čita u udobnom naslonjaču ili na ručniku za plažu.

Grickajmo knjige zajedno!