„Na neka ograničenja toliko se naviknemo da ih se držimo čak i kad odu oni koji su nam ih nametnuli.“
AUTOR: Ivana Šojat
NAKLADNIK: Fraktura
Ovo je drugo djelo Ivane Šojat koje čitam. Nakon Ezana nisam bila raspoložena za daljnje otkrivane njenog opusa, a Emet je strpljivo čekao na polici. Možda bi još uvijek strpljivo čekao da ju zaručnik nije pročitao prije mene i oduševio se. S obzirom da je vrlo kratka, odlučila sam joj dati priliku.
„Stid je uvijek nekako jači od boli.“
Emet je zbirka koja se sastoji od šest priča: Emet, Talog, Tunel, Hrabrost, Demoni i Oči. Priča sa naslovnice knjige ujedno je i najduža, po meni najupečatljiva. Voljela bih jednom vidjeti i ostale priče u malo proširenom izdanju.
„Znati sve unaprijed znači predati se, prepustiti se neizbježnome.“
Inače vam prvo pišem o radnji knjige, a zatim o mojim dojmovima, ali ću ovaj put preokrenuti stvari. Obzirom da sam pročitala već jednu knjigu iz njenog opusa, znala sam koji stil pisanja mogu očekivati. Zaista sam pri mišljenju kako Ivana Šojat slaže najljepše rečenice u Hrvatskoj. Njezin me stil pisanja opija i uvlači u radnju u trenu oka. Ništa manje nije se dogodilo s Emetom. Zbog njezinih raskošnih rečenica knjigu sam pročitala u roku odmah. Radnja mi je ovaj put istinski sjela, tako da sam s guštom uživala u svakoj napisanoj riječi. Moram još samo napomenuti da sam čvrstog stajališta kako sam se mučila s Ezanom ne zbog načina pisanja, ne zbog radnje, već isključivo zbog mene. Jednostavno nije bilo vrijeme za nju.
No, o čemu mi zapravo pričamo, o Ezanu ili Emetu?
„Ljudi su skloni pomiješati nadzor s bdijenjem budnoga čuvanja.“
„…maleno slovo e u hebrejskome jeziku dijeli život od smrti. Emet se gubitkom prvog slova pretvara u smrt, u met.“ Emet, život. Sama je na životu ostala i Lucija. Ona i njezina kuća. Svi su je napustili: djed, baka, otac i majka. Ipak, vraćaju joj se. Nikad zajedno, svatko sam, na čašicu razgovora o životu kojeg su proveli u toj kući.
Znala je da su joj pružali ljubav tijekom života, svatko na svoj način. Sve ono mimo toga bilo joj je nejasno. Nestanak njezina djeda, dolazak inspektora, bakino samoubojstvo, prepuklo srce. To je nešto o čemu oni nisu htjeli razgovarati s njom. Tek bi joj usput dobacili neku mrvicu, kako bi ona provodila vrijeme nad velikom slagalicom, pokušavajući u nju uklopiti komad koji bi pristajao. Tako je puno toga nedostajalo, toliko mrvica.
„Neostvareni snovi često više govore o čovjeku, nego ono kroza što je prošao, u što se pretvorio.“
Ona je ipak bila odrasla žena, mogla se nositi sa svim obiteljskim dramama koje je naslućivala tijekom godina. Štoviše, znala je da je ona centar svega, da sve što se ružno dogodilo unutar njene obitelji bilo isključivo zbog nje same.
Može li se onda reći da je ona bila žrtva? Naposljetku, to je bila njena obitelj. Što joj je drugo preostalo, nego slijepo vjerovati u dobre namjere svojih najbližih?
„Ljudi se prevelike tuge i nesreće boje kao ključeva i portala za prelazak u prokletstvo."
Znamo li mi tko su nam najbliži?
Lucija svoje nije birala, jer kao i svi mi, dobili smo ih na dar, rođenjem. Doista, poklonjenom konju ne gleda se u zube. No, moramo li one s kojima smo krvlju vezani nositi sa sobom cijeli život ili nam je nekada bolje pobjeći glavom bez obzira?
„Ljudi vole biti nečiji.“
Iako sam se zadržala na Emetu, ostale nam priče pružaju nevjerojatan uvid u samu bit ljudskoga bića. Ivana Šojat već u nekoliko rečenica razodijeva likove do njihovog samog bitka, pružajući nam svaki aspekt ljudskog bića. Njezino pisanje daje likovima karakter i prikazuje ga u dobrom i lošem svjetlu, čineći od njega trodimenzionalno biće koje traži svoje mjesto pod suncem.
„Ničeg nema bez krvi.“
Vidite, ona se bori s likovima. Oni bi htjeli ostati neotkriveni. Nemaju ništa protiv da prikaže njihov život, ali kad želi pokazati i naglasiti mračnu stranu medalje, oni se bune. Zašto im jednostavno ne želi dopustiti da tu ružnoću sakriju pod nekakav kamenčić? „U određenom trenutku, nakon određenih stvari obzir više nema nikakva smisla. Ni dobar odgoj.“
„Oni koji vas poznaju nikad vas neće tražiti na mjestima od kojih zazirete.“
Zato što smo to sve mi.
„Zašto stalno ne mislimo na neke stvari sve dok ne doznamo njihovu sudbinu?“
U čije ste se rečenice zaljubili?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments