„Neke ljude možeš varati sve vrijeme, sve ljude možeš varati neko vrijeme, ali ne možeš sve vrijeme varati sve ljude.“
AUTOR: Edi Matić
NAKLADNIK: Hena Com
Edi Matić splitski je autor koji je studirao elektrotehniku. Pop je njegov četvrti roman, no prvi je za mene. Odmah ću vam reći da neće biti i zadnji.
Roman kreće od kraja: Jadran Grobarek, uhvaćen je na otoku u svećeničkoj halji. Lažnoj, naravno. Policija ga je privela, dovela na kopno na ispitivanje inspektoru. „Moram se pomiriti s još jednim besmislenim popodnevom zbog nekoliko ključnih minuta u kojima će ispričati istinu o danima kad je radio onaj svoj drugi posao.“ Inspektora, naravno, zanima priča i pojedinosti prije Jadranovog dolaska na otok. Naime, iako mu je ta halja odlično odgovarala, Jadran je u stvarnom životu kruh zarađivao kao tjelohranitelj jednog veoma važnog čovjeka. No, Jadran je toliko miran, toliko pripovjedački nastrojen da sve u prostoji očarava onom važnijom, stvarnijom pričom: pričom o nošenju svoje halje po otoku. „Sve je u priči bilo lažno i istinito u isti tren, sve je bilo nebitno i najvažnije. Sve je bilo navlakuša, čisti život, podmetnuti ekstrakt.“
Bježeći od onoga što se dogodilo, ali i od samoga sebe, Jadran se sklanja na otok s malo stanovnika. Kako ne bi morao objašnjavati svoju svrhu dolaska i podigao sumnju, oblači svećeničku halju, te uranja u život vjere i pobožnosti. Taj ateist, smješta se kod časnih sestara i kreće u rutinu koju nikad nije mogao ni zamisliti: red molitve, red rada, red molitve, red razgovora s mještanima, red molitve. Osim toga, otočki život nije nudio puno, pa mu nije preostalo ništa drugo nego upoznati ljude i provoditi kvalitetno vrijeme s njima. Naposljetku, nitko nije smio ništa posumnjati.
„Komplikacije imaju svoju prečicu koja ide kroz prave urede i preko pravih ljudi.“
Pop počinje i završava kao krimić, a ono što se događa između predstavlja pravu duhovitu dramu sa primjesama otočke ljubavi. Edi Matić piše lagodno, opuštajuće, zabavno i vrlo pitko. Otočki dijalekt je savršena točka na i, čak i ako nikad niste posjetili jedan, kao ja (ne znam računa li se baš Krk s obzirom da je povezan mostom – hoće me sad netko s Krka pozvati na red jer nisam upućena u geografsku situaciju? Šalu na stranu, no ja nikada nisam bila u pravoj interakciji s jednim otočanom). Autor je s tolikom ljubavlju kreirao likove, i iako ih je smjestio na surov otok, dao im je savršenu priliku da na njemu izrastu u višedimenzionalna bića koja bismo voljeli upoznati i počastiti ih pićem u Palmi.
„Katkada nas sudbina snađe na cesti kojom smo išli da je izbjegnemo.“
Neimenovan, otok stoji kao poseban lik, tik uz Jadrana. Bilo je toliko lako zamisliti taj mikrokozmos koji funkcionira neovisno o državi, neovisno o kopnu. U njemu se nalazi smiraj, vlastiti svemir koji se vrti oko pokoje kave, lova ribe, valova i bure. Vrijeme tamo sporije teče, naizgled se ne događa baš ništa (ili tako malo u odnosu na urbanu sredinu), a ipak dani prolaze obilježeni nekom posebnošću. „Otok svoju grubost ne skriva, viče je i izruguje se sa svim, od rođenja pa do smrti. Tako je lakše izdržati udare vjetra, kišu soli po škrtom vremenu, gromove što zapale zadnju maslinu, oštre stijene što pokidaju mreže.“ Zaista, ime nije bilo ni potrebno, jer je autor savršeno ukomponirao sve karakteristike stanovnika otoka i smjestio ih na jedan od prekrasnih tisuću na našoj obali. Ipak, inspiracija je odnekud došla, točnije sa Dugog otoka, a s njega se preselila na druge otoke i izolirana mikropodučja.
„Smrti se ne bi trebalo bojati više nego odbacivanja stare odjeće.“
Edi Matić romanom se dotiče dosta zanimljivih tema poput svakodnevnog života na otoku, života tijekom turističke sezone i nakon nje, pa čak i razlika između radnih dana i vikenda. Dotaknuo se i očigledne razlike između domaćeg stanovništva i onih koji dolaze, onih koji su uvijek u žurbi, koji ne vide vjetar u igri s maslinama i ne osjete miris mora sa svakim udahom. No, jedna od najzanimljivih tema knjige je svakako pitanje vjere u Boga, kao i pitanje istine i laži. Iako je riječ o temama koje se ne nalaze u svakom razgovoru, Edi ih je pružio svojim likovima i progovorio kroz njih. Svaki je lik predstavljao svojevrsnog kritičara društva, ali je na koncu ostalo sasvim dovoljno prostora da čitatelj samostalno oblikuje svoje mišljenje. Svakako je zanimljivo bilo pratiti Jadranov put od crne odjeće tjelohranitelja do pobožne i jednostavne halje; put od ateista do? Pa, otkrit ćete sami.
„Ambicija je poput žučljivosti koja čovjeka čini poduzetnim i radišnim.“
Kraj ostavlja toliko mogućnosti, da ćete se odmah zapitati kada i gdje možete otići po nastavak, ali autor odmah donosi pomalo razočaravajuću vijest: nastavka neće biti. Stoga, vama ostaje na razmišljanje kako će Jadran nastaviti dalje i kako će riješiti svoje moralne dvojbe.
Kakav ćete kraj (ili novi početak) dati Jadranu?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments