„Sve je važno jer čovjek nikada ne zna unaprijed što je ono ključno što ćeš pogrešno napraviti.“
AUTOR: Wytske Versteeg
NAKLADNIK: Lector
Boy je bio povučeno dijete. Roditeljima, pogotovo majci, bilo je teško doći do njega. Kao i mnoga introvertirana djeca, u školi mu je bilo teško pronaći prijatelje. Prijatelji koje je, ipak, uspio steći koristili su ga samo kako bi mogli koristiti njegove igraće konzole. Osim toga, bio je posvojen, tamne boje kože, pa je postao gotovo savršena meta za maltretiranje. Njegova majka je to prepoznala, ali tolerirala, jer joj se činilo kako druga opcija jednostavno ne postoji. Boy je nestao nakon razrednog izleta na plažu. Njegovo tijelo je otkriveno kada ga je pijesak donio na obalu. Boy se utopio.
Iznošenje i puko nabrajanje činjenica moglo bi se činiti neprikladnim jer se radi o tragičnoj smrti djeteta. Ipak, tako kratak život i tragičan kraj vidi Boyeva majka. Ona je psihijatar, pa se od prve stranice romana može uočiti kako joj nedostaje empatije i „pravih“ emocija za sina. Boyeva majka užasno tuguje za njim. „Moj cilj je bio da ne zaborave, da ne otkližu jednostavno natrag u svoje male živote i ne nastave živjeti kao da se nije ništa dogodilo.“ Nedostaje joj dijete koje imalo funkciju ljepila u braku koji ne funkcionira već duže vrijeme. Nedostaje joj toliko da ju sve boli. Kako njezina tuga raste, a njezin brak postaje još ustajaliji nakon razornog gubitka, Boyeva majka postaje opsjednuta njegovom smrti. Mora saznati što se točno dogodilo njezinom sinu i kako se on utopio. „Kad je otišao, govorila sam samo jedno: nije istina, nije istina, nije istina. Kao da takve stvari možeš zanijekati, riječima prodrijeti natrag na mjesto odakle su došle, gdje god to bilo – ponavljala sam kako nije istina.“ Potraga je vodi do Hannah, učiteljice drame u Boyevoj školi, koja se nakon tragičnog događaja preselila u Bugarsku. Boyeva majka odlazi k njoj i postupno počinje otkrivati detalje stravičnog događaja. „Ono što tražim jest istina koja može ispuniti moje tijelo; tražim osvetu koja bi mogla utažiti čežnju za mojim djetetom.“
Boy je priča o pritisku grupe vršnjaka i užasnim hijerarhijama koje postoje u školama. Roman prikazuje pogled na tugu, ali i pogled na način na koji roditelji sami sebe varaju, skrivajući se sami od sebe.
„Neke se tišine ne mogu probiti, neke stvari ne mogu se nazvati pravim imenom, čak ni onda kad su posve jasne.“
Nakon svih hvalospjeva koje sam pročitala o knjizi, voljela bih vam reći da se i meni svidjela. Nažalost, nije. Boya sam jedva zgotovila uz stalnu primisao „što mi je ovo trebalo?“. Njegova majka mi je bila suviše daleko – imala sam dojam da pati i tuguje jer društvo to od nje očekuje. Iako je naglašavala kako su joj drugi sugerirali da je vrijeme da nastavi dalje, opet sam dojma kako je nastavila tugovati u strahu od kršenja kakve društvene norme. U određenim trenutcima činilo mi se kao da je tek nakon njegove smrti postala njegova majka; majka koja brine o djetetu, njegovim emocijama, uspjesima u školi i nedostatku prijatelja. Iz moje perspektive (koja je razlikuje od svih perspektiva iz recenzija koje sam pročitala) moglo bi se reći kako je Boy došao u njihovu obitelj ne iz želje za pružanjem sreće nekome tko nema roditelje, nego iz sebične želje: dječak je posvojen jer je trebao dati razlog opstanka braku koji je visio o tankoj niti. Atmosfera romana bila je mračna. Naravno, što drugo očekivati od knjige koja se bavi patnjom majke za sinom? Međutim, autorica kao da je taj mračni veo spustila toliko da je na cijelu radnju pao mrkli mrak koji vam ne može dati jasnu sliku; veo kroz kojeg ja nisam mogla proniknuti u likove i uživjeti se u radnju.
Roman sam čitala u trudnoći i zaista se nisam mogla staviti u kožu Boyove majke. Mislila sam da je to zato što nemam vlastito dijete u rukama i zato što se u tom trenutku nisam ni na koji način bojala za dobrobit vlastitog djeteta. Sada, kada sam rodila, mislila sam da bi mi se mišljenje o knjizi moglo promijeniti, no nije. Glupo je i banalno uspoređivati moj oblik majčinstva s njenim – pogotovo u segmentu kada je izgubila dijete. Ipak, ona mi je bila daleka od samoga početka, od načina funkcioniranja, odnosa s mužem i , naposljetku, do odnosa sa svojim dječakom, koji je, bez obzira na sve, zaslužio svoje mjesto pod suncem.
„Pravi život nije moguć bez straha.“
Trebaju li roditelji rješavati dječje sukobe?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments