Ako postoji lista s najboljim knjigama, onda negdje mora biti i ona s najgorim. Najgori zvuči jako ružno. Najlošije isto. Pa ću se ja odlučiti nasloviti ovaj post: Knjige koje mi se apsolutno nikako nisu svidjele (i koje sam u nekom trenutku poželjela zapaliti)!
Ono što je malo drukčije s ovom listom je što ću uključiti knjige koje su dobile čistu jedinicu i dvojku od mene, dok je lista najboljih bila ocijenjena samo s čistom peticom. Krenimo.
19. How to break the stress habit : Cherie S. Celeste – Knjiga se relativno brzo čita, a radnja se vrti, pogađate – oko stresa. Autorica je ispričala svoju životnu priču, ubacila koji citat iz drugih knjiga iste vrste i to je otprilike to. Nisam imala dojam da sam pročitala nešto novo i da sam nešto iz nje naučila.
18. Nešto crveno pokraj ceste : Anne Tyler - Gotovo si možemo zamisliti Anne Tyler kako kroz prozorsko staklo promatra Micaha Mortimera dok se sprema na jutarnju tjelovježbu. S njime nikada nije prozborila ni riječ, ali sam pogled na njega dovoljan je za njezin oštar sud. Socijalno neprilagođen, nesretan u životu, čudak. S dosta utakmica u nogama, sa papirom i olovkom (prije će biti s Word dokumentom), odlučila je svijetu pokazati kako bi svi trebali biti jedinstvene individue, ali kako zemaljska kugla funkcionira prema univerzalnoj istini u kojoj naprosto MORAMO primijetiti nešto crveno pokraj ceste, inače ćemo proživjeti život bez pravoga smisla. Možda je šokantna činjenica da nešto crveno može biti i na cesti kojom hodimo, jednostavno živeći.
17. Farma : Joanne Ramos - Pozadina na knjizi podsjećala me na radnju Sluškinjine priče, pa u nju nisam uronila s onim pravim čitalačkim žarom. Međutim, taj se čitalački žar sa svakom stranicom samo povećavao sve do samog epiloga. Za kraj sam dobila, s oproštenjem, d**k na šibici. Ramos je 300 stranica gradila zaista brutalnu priču o „savršenom“ iznajmljivanju maternice u fantastičnim uvjetima, da bi u zadnjih desetak stranica sve neuvjerljivo spakirala i servirala čitateljima. Iskreno, ne bih imala ništa protiv da je napisala još 100 ili 200 stranica, ali da je priču razradila do samoga kraja.
16. Zli jezici : Rosa Ventrella – Nakon Priče o jednoj obitelji, radovala me je nova knjiga Rose Ventrelle, no nakon pedeset stranica entuzijazam je naprosto splasnuo. Sestre Teresa i Angelina podsjetile su me na dvojac iz Genijalne prijateljice, ali ih nisu ni približno dotakle. Očekivala sam puno više od Zlih (ali i pravih zlih) jezika jer je radnja bila doista predvidljiva i na trenutke dosadna.
15. Jedan neriješen slučaj : Volker Kutscher – Jedan neriješen slučaj nudio je za mene nešto nesvakidašnje – krimić smješten u Njemačku nakon Prvog svjetskog rata, što još nisam imala priliku čitati. Kutscherov roman mi je bio težak za čitanje jer sam na trenutke imala dojam kako su se rečenice prevodile doslovce od riječi do riječi, ne uzimajući u obzir slaganje rečenica na hrvatskom jeziku. Odlomci su često bili spojeni, a autor se prebacivao s jednog lika na drugi, pa mi je trebalo vremena da uopće shvatim koji je lik u fokusu. Imala sam dojam da su neki likovi dobili toliko pažnje samo zato da se poveća broj stranica. Od takve debeljuce, rasplet se dogodio brzo u gotovo 10 stranica, ostavljajući toliko pitanja bez odgovora.
14. Slomljene djevojke : Simone St. James – Autorica je pratila radnju iz dva vremenska slijeda, iz sadašnjosti i iz 1950. godine. Ženski internat Idlewild Hall bio je mjesto za sve djevojke s kojima roditelji nisu mogli izaći na kraj. Tamo su četiri djevojke postale prave prijateljice, sve dok jedna nije nestala. U sadašnjosti, Fionina je sestra ubijena i ostavljena na prostranstvu tog napuštenog internata, a Fiona to ne može pustiti, iako je ubojica iza rešetaka. Radnja je obećavala puno, ideja je bila zanimljiva, ali je razrada bila slabo izvedena. Ubojica mi je bio klišej, a paranormalni element mi nije bio do kraja razrađen.
13. Žena vremenskog putnika : Audrey Niffenegger - Mislim da sam puno desetljeće htjela pročitati Ženu vremenskog putnika. Prema tome, očekivanja su bila zaista visoka, no malo je reći da mi se knjiga nije svidjela. Koncept putovanja kroz vrijeme oduvijek mi je bio intrigantan, bez obzira na paradigmu koja bi bila predstavljena u knjigama ili filmovima, no ovdje mi je bio jednostavno bezvezan. Putovanje kroz vrijeme u Ženi vremenskog putnika temelj je cijelog romana (izuzev ljubavne priče), no on nije objašnjen – samo postoji kao takav. Henry se pojavljuje i nestaje, no mi ne možemo doznati zašto, kako i na koji način, samo da je to nešto s čime je on rođen. Ipak je to ključan element zbog kojeg je roman svrstan i u žanr znanstvene fantastike. Mislim da bi roman koji teži skoro 500 stranica trebao ponuditi nešto više osim lika koji se pojavljuje i nestaje i njegove žene koja očigledno nema problema s tim.
12. Sinovi, kćeri : Ivana Bodrožić - Ponekad romani jednostavno prođu kroz vas. Tako je i kroz mene samo prošao roman Sinovi, kćeri, kao da nisam pročitala ništa. Osjećala sam se toliko inferiorno, nesposobna shvatiti radnju i likove. Okrećući stranice, enigma se samo povećavala i ja sam na kraju ostala zatvorenih korica, uma punog pitanja. Moram priznati da sam morala otvoriti brojne članke i recenzije knjige kako bi moj um došao do bazičnih odgovora po pitanju teme. Odnos Lucije i Doriana u najmanju mi je ruku bio konfuzan. Shvaćala sam gdje bi mogao biti problem, ali ni u jednom trenutku nisam dobila kristalno jasan odgovor. S obzirom na zaista nekonvencionalnu ispriku na početku knjige očekivala sam jasnoću, bunt, tugu, ljutnju, bijes. Možda sam zato dobila dojam da se Lucija i Dorian ne mogu suočiti sami sa sobom, a ne sa okolinom. Kažem vam, puno pitanja, malo odgovora.
11. Ples oko sunca : Vedrana Rudan - Autobiografiji kao takvoj ne mogu dati nikakvu ocjenu; ne mogu ocijeniti ocjenom nečiji život, bio on sretan ili tužan, ispunjen srećom ili tugom. U knjigu sam ušla sa stavom da mi se vrlo vjerojatno neće svidjeti i to se na kraju i dogodilo. Bilo mi je zanimljivo saznati činjenice iz Vedraninog života, ali s obzirom da ju inače ne pratim, nisam se mogla uhvatiti da sam uživala u čitanju. Više me je gonila želja za završetkom tako da što prije mogu uzeti nešto drugo u ruke. Možda bi knjigu puno bolje doživjela da živim duže u Rijeci, pa bi mi spomenuta mjesta i događaji značili nešto jer je dosta toga meni osobno bila nepoznanica. Možemo se složiti da ćemo se nas dvije zasada pozdraviti.
10. Kutija šibica : Nicholson Baker – Emmett ima 44 godine, u sretnom je braku, ima dvoje djece, a njegovi kućni ljubimci su patka i mačka. Za život zarađuje uređujući udžbenike medicine. S Novom godinom odlučuje se buditi oko 4 kako bi uživao u razmišljanjima nakon buđenja. Imala sam dojam da ću dobiti knjigu poput Stonera, no Kutija šibica je za mene bila sumorna za čitanje.
9. Boy : Wytske Versteeg - Nakon svih hvalospjeva koje sam pročitala o knjizi, voljela bih vam reći da se i meni svidjela. Nažalost, nije. Boya sam jedva zgotovila uz stalnu primisao „što mi je ovo trebalo?“. Njegova majka mi je bila suviše daleko – imala sam dojam da pati i tuguje jer društvo to od nje očekuje. U određenim trenutcima činilo mi se kao da je tek nakon njegove smrti postala njegova majka; majka koja brine o djetetu, njegovim emocijama, uspjesima u školi i nedostatku prijatelja. Iz moje perspektive (koja je razlikuje od svih perspektiva iz recenzija koje sam pročitala) moglo bi se reći kako je Boy došao u njihovu obitelj ne iz želje za pružanjem sreće nekome tko nema roditelje, nego iz sebične želje: dječak je posvojen jer je trebao dati razlog opstanka braku koji je visio o tankoj niti. Atmosfera romana bila je mračna. Naravno, što drugo očekivati od knjige koja se bavi patnjom majke za sinom? Međutim, autorica kao da je taj mračni veo spustila toliko da je na cijelu radnju pao mrkli mrak koji vam ne može dati jasnu sliku; veo kroz kojeg ja nisam mogla proniknuti u likove i uživjeti se u radnju.
8. Onda znaš kako stvari stoje : Tajana Obradović – Veronika Babić dobila je dobar i siguran posao preko rođaka u osiguravajućem društvu. No, bez obzira koliko ona bila dobra u svom poslu, ne može dalje zbog onoga što je njezin rođak napravio. Knjiga govori o tome što sve može poći po zlu kada netko dobije posao preko veze. Roman je na trenutke bio nerealan, čak i za surovu hrvatsku stvarnost.
7. U tišini : Rosamund Lupton - Koliko god je autorica zaista majstorica opisa, knjiga me se ipak nije dojmila i ostavila mi je mlak dojam nakon čitanja. Ja sam osoba koja nikad ne pogodi kraj, no ovdje je rasplet bio očigledan od samog početka, pa sam na koncu čitala knjigu zbog opisa divljine, a ne radnje koja je ondje događa. Možda bi to i bila dobra stvar, da se ne radi o krimiću. Upravo zbog toga opisi divlje Aljaske i zanimljiv pogled na gluhoću i odgajanje gluhoga djeteta nisu mogli nadmašiti rasplet koji se može pogoditi nakon svega nekoliko stranica.
6. Malva : Hagar Peeters – Malva je kćerka slavnog Pavla Nerude. Ipak, on je se odrekao zbog njezinog lošeg zdravstvenog stanja i nikad ju nije priznao. Malvin je život trajao kratkih 8 godina, a Hagar Peeters joj je odlučila podariti glas. Tako je djevojčica od 8 godina imala razmišljanja poput odrasle osobe, a u svom zagrobnom životu razgovarala je sa brojim poznatim ličnostima. Očekivala sam puno od ove knjige, posebice jer je Neruda pomagao napuštenim ljudima, a o svojoj se kćeri nije brinuo. No, Malva iz autoričina pera bila mi je nedokučiva i nisam sigurna jesam li radnju u potpunosti shvatila.
5. Vježbanje života : Nedjeljko Fabrio - Nedjeljko Fabrio autor je kojega čitaju na fakultetu, a o Vježbanju života se pišu stručni članci, završni i diplomski radovi. Očigledno je da djelo ima svoju težinu i vrijednost. Međutim, ja sam joj dala ocjenu 1. Zašto? Hoćete li mi povjerovati ako vam kažem da ja zaista nisam sigurna o čemu se u knjizi radi? Znam da se radi o povijesti Rijeke, ali kad, što, kako, koja strana, koje razdoblje, koja zastava, čije ime…nemam pojma. Zaista nemam pojma.
4. Sarajevo, plan grada : Miljenko Jergović – Ovo je roman o doslovce svakoj ulici grada Sarajeva; o tome kako je dobila svoj naziv, koliko se puta mijenjao i do koje ulice vodi ulica. Možda bi mi ovo djelo bilo zanimljivo da poznajem Sarajevo kao svoj dlan. Možda. Vjerojatno ne.
3. Tko je postrojio nebodere : Lana Derkač – Nisam mislila da će se na ovom popisu naći ijedna zbirka poezije. Međutim, našla se. Zašto? Zato što ja nijednu pjesmu nisam mogla shvatiti. Vjerojatno je do mene.
2. Prije nego što se kava ohladi : Toshikazu Kawaguchi - Kako sama nisam nikakav ljubitelj kave (čitaj: uopće ju ne pijem i zaista mi je groznog okusa), nisam imala pretjerana očekivanja od knjige. Mislim, dajte, kava ne može biti bolja od kakaa, ni u jednom svemiru! Kava jednostavno nije moj napitak, a na koncu ni knjiga koju je napisao Toshikazu Kawaguchi. Za početak, opis na poleđini dosta je drukčiji od sadržaja knjige. Neću vam uopće kvariti radnju, ali pravilo koje glasi da možete biti u prošlosti onoliko koliko kavi treba da se ohladi nije jedino pravilo. Pravila ima više nego nameta koji hrvatski poduzetnici moraju platiti, a ponovit će se toliko puta da ćete u nekom trenutku imati dojam da u knjizi od dvjesto stranica čitate pravilnik Hrvatske gospodarske komore zajedno sa Ustavom Republike Hrvatske. Osim toga, neka pravila golicaju maštu toliko da očekujete dodatna objašnjenja. Međutim, ona izostaju – jer jedino je objašnjenje pravila da su ona tako propisana. Vjerojatno ih je bilo važnije nabrajati.
1. Beskrajno ljeto : Mislav Gleich - Beskrajno ljeto nije mi ponudilo napetost psihološkog trilera jer je između ubojstva i susreta s ubojicama prošlo više od stotinu stranica (od ukupno 170) za koje nisam bila sigurna čemu služe. Na samom početku pomalo naivno saznajemo ime jednog ubojice. Također, sam rasplet mi se nije svidio. Teško je objasniti zašto mi se nije svidio bez davanja konteksta i otkrivanja radnje, ali recimo samo da je sve poprilično bezazleno, što je u meni izazvalo osjećaj razočaranja. Ideja romana mi je bila zanimljiva, ali previše me je stvari ometalo u tijeku čitanja. Rečenice su mi u nekim dijelovima bile konfuzne, te sam s vremena na vrijeme imala dojam kako roman nije prošao adekvatnu lekturu. Likovi nisu razrađeni, a za određene sam scene imala dojam da su ubačene u roman sa svrhom popunjavanja stranica. Mislim da moja kritika na koncu ide najviše uredništvu romana jer su se s idejom mogla napraviti čudesa.
Postoje li neke knjige s popisa koje su se vama svidjele? Koja se vama knjiga najmanje svidjela ove godine?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments