„Moramo učiniti što možemo da popravimo svoje živote, to si dugujemo – ali moramo paziti da pritom ne uništimo tuđe.“
AUTOR: Elif Shafak
NAKLADNIK: Hena Com
Sol.
Limun i šećer.
Kava s kardamomom.
Lubenice.
Gulaš od kozletine.
Peć na drva.
Zemlja.
Sumporna kiselina.
Čokoladni bomboni.
Pohane dagnje.
Svadbena torta.
Single malt viski.
Istanbul. „Istanbul je ubijanje činio lakim, a umiranje još lakšim.“
Ne za sve. Leila Tekila nije bila spremna za odlazak. „Još je uvijek bila dio ovog svijeta i u njoj je još uvijek bilo života, pa kako je onda mogla biti mrtva?“ Nakon što joj je tijelo bačeno u kontejner, njezin je mozak nastavio raditi još punih 10 minuta i 38 sekundi.
„Onaj tko nije malo umro, nije uistinu živio.“
Što je na koncu mogla, nego prisjećati se svoga života, od početka, do ovog žalobnog kraja u odvratnom kontejneru? Trebala je to očekivati. Bila je prostitutka. Vjerojatno ništa bolje nije ni zaslužila. „Nijedna prava muslimanka nikad ne bi pristala na takav nemoral. Radije bi umrla od gladi, nego pristala prodavati svoje tijelo.“
Njezin je san bio postati trbušnom plesačicom. Majka je s oprezom gledala na to, druga žena njenog oca kao da je bila luda, dok otac nije htio ni čuti za to. Odrastanjem, shvatila je, njezini snovi uzimali su se od nje i gazili s gađenjem. Nije na njoj bilo da sanja i da planira. Ona je bila obično žensko čeljade za koje se trebalo pobrinuti i kojim je trebalo upravljati.
„U svakom zdravom umu postoji tračak ludosti, a u dubinama ludosti svjetluca sjeme lucidnosti.“
I tako je pobjegla od kuće, u utočište Istanbula, gdje je sve bilo moguće.
„Provući se kroz život sa što manje ogrebotina u velikoj mjeri ovisi o dva temeljna načela: znati kad treba doći i kad treba otići.“
Karta sudbine nije tako htjela. Ona je bila ta koja je osramotila obitelj. Zašto bi u Istanbulu dobila priliku postati ono što želi?
Nije se tamo ni snašla, a već je postala prostitutka. Njezina voditeljica Slatka mama zavoljela ju je, jer ju je podsjećala na davno izgubljenu sestru. Tako je Leila ipak imala malo bolje uvjete od kolegica koje su radile u istoj kući.
„Moderna vremena, nemoralna vremena.“
Prostituiranje ju je sprječavalo da se izdigne iz samog dna Istanbula. Mogla je komunicirati samo sa sebi sličnima, ili još gorima, ako je takvih uopće bilo. Na taj je način okupila oko sebe Sinana Sabotažu, Nalan Nostalgiju, Jameelah, Zaynab122 i Humeyru Hollywood. Oni su bili zbog kojih je vrijedilo. Što točno, nije ni sama bila sigurna. Ipak, vrijedilo je.
„Vrijeme se ne može razmrsiti kao klupko vune.“
U toj sivoj zoni Istanbula, nije bila sama. Ipak, smrt joj je podijelila neke druge karte. Zahvaljujući njezinom životu, nije zaslužila ni vlastiti nadgrobni spomenik na kojem će pisati njeno ime. Ne, ona je trebala poći na Groblje samotnika.
Odlučni pokazati da je nekome ipak stalo, njezini prijatelji joj žele dati pogreb kakav zaslužuje. Ako ga ona ne dobije, znaju kakva je njihova sudbina.
Ovo je bila prva knjiga Elif Shafak koju sam pročitala. Definitivno neće biti zadnja. Njena me je knjiga podsjetila da budem zahvalna svaki dan.
Nisam se morala boriti za svoju slobodu. Mogla sam birati školu, obrazovanje, odjeću, posao, mjesto života, partnera. Nisam bila lišena ničega. Mogu samostalno donositi svoje odluke i nitko mi neće uskratiti ono što ja želim.
„Ljudi uvijek daju jednostavna imena kompleksnim stvarima koje ih plaše.“
Da, zahvalna sam. U isto vrijeme sam ljuta na sebe. Vidimo te ljude svuda oko sebe, glupo vjerujući da su ih njihovi postupci doveli do samoga dna. Pokoja glupa i nepromišljena odluka. Što ako su oni završili tu gdje jesu jer nisu mogli pojmiti da ih ljudi žele prevariti, nego da im žele pomoći?
„Ponekad najmanje pripadaš ondje gdje se osjećaš najsigurnije.“
Uglavnom nemamo rješenje za njih, jer je ta crta između nas i njih izuzetno vidljiva. Najbolje što smo smislili je da se svatko drži svoje strane. Mi imamo svoja pravila, oni svoja. Naprosto je nemoguće prilagoditi se jedni drugima i pokazati zrno razumijevanja. Svjesni smo njihove egzistencije, no ona nam je beznačajna. Kvragu, svi imamo svojih problema!
„Istina može biti korozivna, jetka tekućina. Može izjesti bedeme svakodnevnoga života, progristi cijela zdanja.“
I onda se dogodi nešto zbog čega se ta granica magično obriše. Ljudi na marginu napune koji novinski redak, dobivajući pažnju koja im se uskraćivala tijekom cijelog života. Možda saznamo zašto im je život podijelio tako loše karte. Možda ne.
Priznajmo si, već smo ih unaprijed osudili.
Grickajmo knjige zajedno!
Comments