„Sjećanja su porozna, prokišnjavaju, uvijek u njih anakrono uguramo ono što tada nismo bili, a sada jesmo.“
AUTOR: Ivana Šojat
NAKLADNIK: Fraktura
Hrvatske željeznice danas su ruglo transporta. Dok se svijet okreće vlakovima, mi raspolažemo sa starim, zapuštenim vagonima s redom vožnje koji ne poštuje baš nitko, pa ni sama željeznica. Vlakovi gotovo uvijek kasne, kao da se boje doći na odredište. Nekad, nekad su vlakovi bili pojam, a željeznica mjesto kroz koje je dnevno prolazilo tisuće ljudi. Sada, nađe se tu i tamo koji putnik, dok klupe na peronima često zauzimaju beskućnici. „Sve zaudara na ustajalu mokraću i strojno ulje koje kao da pršti iz prastarih motora vlakova prepuštenih Slavoniji.“
„Ono što te ne ubije, otvori ti neki novi put prema smrti.“
Andrija, šef željezničkog kolodvora u Vinkovcima, može osjetiti taj smrad koji se godinama taložio na njegovoj željeznici. Svejedno, on svakodnevno hrli prema njoj, čak i kad ga muči nesanica. Kolodvor je njegovo mjesto, iako je izgubilo na svakom značenju. Taj posao bio je generacijski; ipak, njegovi sinovi svoj su put morali naći negdje drugdje jer na željeznici za njih posla više nije bilo. „Vrijeme teče, prolazi, kao voda rijeke. To je normalno. Starimo, odlazimo, teško se s tim mirimo, no svejedno znamo, vidimo na sebi.“ Šef se željezničkog kolodvora zato povlači sve više u sebe, razmišljajući o danima kada je njegova pozicija nešto značila, kada se trud cijenio i značio napredak. „Sjećanja mi uvijek nagrnu. Nepovezana, a povezana. Kao teška i glomazna kompozicija natovarena ugljenom ili ljudima.“ Sjeća se i alkohola koji je uništavao (i još uništava) gotovo svaku željezničarsku obitelj. Kako drukčije preživjeti kada na prugu dođe netko tko više ne želi živjeti, a vlak se na vrijeme ne može zaustaviti? Ne preostaje ništa drugo nego gledati.
Andrija je svjestan da za njegovog radnog vijeka željeznica može ići samo silaznom putanjom, a on će pred njom do zadnjeg dana ostati nemoćan. Kolika je krivnja Andrije, onoga koji je ostao? Je li on poduzeo sve što je u njegovoj moći kako bi osigurao vlastitoj djeci sreću u domovini ili jedva prikuplja mrvice za sebe koje mu netko stalno pokušava oduzeti? Je li Andrija očekivao da od budućnosti neće biti (gotovo) ništa? „U maglu, u maglu srljamo kao da ne znamo da je to prašina urušenih gradova, prhut drumova koju podigla su kopita grmljavinom prestrašenih konja.“
„Uvijek su nam nekako važniji mrtvi od onih koji će to tek postati.“
Prvotno stvoren iz kazališnog predloška, Ivana Šojat u romanu je odlično portretirala likove te oronule štajge. Njezin stil pisanja i u ovom je romanu izvanredan, a posvećenost romanu i zalaženja u problematiku hvalevrijedna. Provela je sate razgovarajući sa šefom kolodvora u Osijeku, vozila se vlakovima, proučavala različite vrste vlakova i razgovarala sa strojovođama. Između ostalog, u romanu saznajemo zašto vlakovi toliko kasne i što se dogodi kada se netko baci pod vlak.
„Tako lako zaboravljamo dobro, tako se dugo grčimo u sjećanju na tuđa zla.“
U opuštenoj atmosferi Ivana Šojat razgovarala je sat i pol u Gradskoj knjižnici Rijeka sa Zoranom Žmirićem koje je prošlo u trenu. Iako im je fokus primarno bio na Štajgi ili put u maglu, dotaknuli su se i njezinih drugih djela, poput Ezana, Emeta i Unterstadta, koji je ujedno i najprevođeniji. Razgovarali su i o Ivaninim prijevodima, kao i o činjenici da sanja na francuskom.
Naravno, nije moglo proći bez pitanja o idućem projektu. Autorica nam je otkrila kako radi na romanu o posljednjoj spaljenoj vještici (da me ubijete ne mogu se sjetiti misli li na Osijek ili na Hrvatsku – nisam spavala 3 mjeseca u komadu, nemojte mi zamjeriti). I iako je Štajga pisana kao fikcija, Ivana i Zoran su stavili naglasak i na itekako stvaran problem masovnog odlaska mladih iz Hrvatske, koji se više nemaju želju vratiti natrag jer osjećaju kako se više neće imati čemu vraćati.
„Učiniti nekoga ili nešto nevažnim, to je najveća pobjeda.“
Putujete li vlakom?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments