AUTOR: Elena Jurković
NAKLADNIK: Figulus
„Ne želim biti kao svi drugi. Nikako. Ne pristaje mi to plesanje u kolu gdje svi plešu na istu muziku. Želim ostati dosljedna sebi. Samo sebi. Najbolje se sama poznajem. Poznajem svoje granice i mogućnosti. Želim ih unaprijediti. Uništiti siromaštvo u sebi i pružiti voljenom svoje skromne talente.“
Postoje knjige koje vas očaraju. Postoje knjige koje zaboravite čim zatvorite knjigu. Postoje knjige koje su grozne. Postoje knjige za koje vi želite da vam se svide, ali vam to baš i ne ide. Postoje knjige za koje želite da vam budu dobre, ali na kraju ispadnu jako loše.
Ja sam za ovu knjigu zaista htjela da mi se svidi. Autorica mi ju je poslala, a prvi znak uzbune mi je bio kad sam pročitala opis na poleđini knjige. Međutim, sama sam sebi rekla: ne, nećeš imati predrasude. I s tom sam mišlju krenula u čitanje knjige.
Sad se vi pitate što piše na poleđini knjige? „Kad ostaneš sama u svoja četiri zida, čiju prisutnost želiš? Razmišljaš li ikada čija ti prisutnost nedostaje? Njegova ili njegova?“
Nisam fan čitanja knjiga o propitkivanju religije, niti knjiga o religiji, jer postoje brojne stvari s kojima se ja jednostavno ne slažem. Osim toga, držim da je vjera isključivo privatna stvar. Stoga sam se našla u moralnoj dilemi oko pisanja recenzije, jer Elena progovara o svojem putu u vjeri, a sad bi ja to trebala diskutirati, iako mislim da je to privatna stvar. Ipak, kada sam Eleni poslala poruku s mojim kratkim viđenjem knjige, ona je rekla da želi čuti moje mišljenje, stoga krenimo.
Nisam sigurna kako će ovo ispasti, ali nikad nisam imala ovakav košmar u glavi. Teško mi je posložiti strukturu ove recenzije, pa sam odlučila samo pisati ono što mi prvo padne na pamet. Ako se izgubite, ja sam glavni i odgovorni krivac.
Umjesto od opisa knjige, odmah ću vam reći moje mišljenje o knjizi. Apsolutno mi se nikako nije svidjela. Zašto? Krenite sa mnom!
Elena kaže kako u knjizi u velikom opsegu spominju 3 osobe, odnosno 3 dečka. Prvi je njezin bivši dečko, drugi je dečko koji se prema svim ženama odnosi na isti način i treći, dečko iz virtualnog svijeta. U razdoblju pisanja, bila je slobodna, nije imala nikoga (barem koliko sam ja shvatila).
„Strah ne bira žrtvu, bira osobu.“
Tada je bila usamljena. Usamljena u stanu i usamljena u vjeri. Htjela je ljubav, ali joj On to nije htio dati. Bez obzira na njezinu želju, nije dobila ljubav koju je željela. Možda zato što je On za nju predvidio neke druge planove.
Ono što je mene „pogodilo u živac“ je rečenica: „Moram se izgraditi za tebe, tko god da jesi, budući moj suputniče.“ Trebamo li se graditi za sebe ili za budućeg supružnika? Trebamo li biti zadovoljni sa sobom ili drugi trebaju biti zadovoljni s nama? Kad sam ja to pročitala, pocrvenila sam ko` paprika. Jer ja se gradim za sebe. Ako se gradim za sebe i ako sam zadovoljna sa sobom, onda će i drugi to vidjeti. Uvijek se treba mijenjati zbog sebe.
Osim toga, nisam se s tim mogla poistovjetiti, jer sam ja mog dečka (sada zaručnika) upoznala s 18 godina i krenuli smo biti u vezi kada sam imala 19 godina (da, prošlo je 6 godina, sad znate da sam na pragu 26-te.), a tada nisam bila ni približno izgrađena osoba. Niti malo. U nekim se trenutcima još uvijek tako osjećam, ali radim na sebi, gradim se. Mislim da nisam ni približno došla do faze izgradnje. A eto njega pored mene. Gleda kako se razbacujem s ciglama. Zapravo, zajedno se razbacujemo s ciglama i gradimo sebe. Tako gradimo nas.
Druga stvar koja je meni bila nepojmljiva bio je odnos s Njim. Ja takav odnos nikada nisam imala, možda zato neću moći nikada ni shvatiti. U jednim trenutcima je vjera na klimavim nogama, u drugome ne postoji ništa čvršće. Ja sam imala svoje krize u vjeri, ali nikada tako intenzivne. Nikada nisam imala potrebu za takvim emocijama. Možda sam nesposobna za njih, kada je u pitanju vjera. Postoji jedna stvar koje se ja držim, a ide otprilike ovako: Bog ti je dao križ koji možeš nositi. Nije baš tako, ali kužite poantu. Time se ja vodim kad mi je teško. Više od toga ne promišljam.
Kako vrijeme odmiče, emocije se smiruju, no svejedno, ostajem pri svojem mišljenju o knjizi. Primarno, mislim da mi se knjiga nije svidjela zato što nam se svjetonazori ne slažu. Da smo si sličnijeg mišljenja, vjerojatno bi mi se knjiga jako svidjela. Možda bi mi i bila fantastična.
Možda bi mi bila bolja da sam imala neki kontekst radnje. Zašto je živjela u turobnom stanu? Tko je bio taj dečko? Koliko su bili zajedno? Što je dovelo do svađa, do točke pucanja? Kako je upoznala druga dva dečka? Zašto su neki dani bili tako dobri, a neki tako loši?
Postoji jedna divna stvar koju mi je Elena napisala u posveti. „Sve ono što nisam htjela da živi u meni napisano je na ovim stranicama. I sve ono što sam u njoj bila, više nisam. Sada sam stijena.“
Stijeno, želim te upoznati! I nadam se da ćeš mi oprostiti na ocjeni, ali protiv sebe ne mogu!
Grickajmo knjige zajedno!
