Vanessa moja crna

„Rodimo se, živimo, umremo, a odluke koje donosimo u međuvremenu, sve ono čime razbijamo glavu iz dana u dan, naposljetku ništa od toga neće biti važno.“

AUTOR: Kate Elizabeth Russell

NAKLADNIK: Znanje

Debitantski roman Kate Elizabeth Russell, Vanessa moja crna, hrabro je i potresno istraživanje sjećanja, traume i složenosti pristanka na vezu i odnose. „Zlostavljanje može biti svašta, kao što fizička povreda može značiti da si zgrabio nekoga za ruku ili ga uhvatio za rame. To je beznačajan pravi termin.“ Roman zadire u duboko osobnu priču Vanesse Wye, žene koja je kao tinejdžerica bila uvučena u seksualni odnos sa svojim srednjoškolskim profesorom. „Cura s crvenom kosom. Ona cura koja je uvijek sama.“

„Svijet je sačinjen od beskonačno isprepletenih priča od koji je svaka istinita i valjana.“

U svojoj srži, Vanessa moja crna ispituje kako takva iskustva mogu oblikovati identitet, percepciju i osjećaj slobode. Ono što roman izdvaja je odbijanje predstavljanja jednostavne priču o žrtvi i pravdi. „Nemoguće je razgovarati o svemu tome, a i kad pokušate, samo ispadnete luđak, u jednom trenu to nazivate silovanjem, a u drugom kažete, pa nije to bilo silovanje silovanje, čime samo dodatno zakomplicirate stvar.“ Umjesto toga, Russell uranja u mutne vode Vanessinog uma, tjerajući nas na borbu s dvosmislenostima njezinih emocija i društvenim sudioništvom koje često omogućuje zlostavljanje. „Jer iako ponekad koristim riječ zlostavljanje kako bih opisala određene stvari koje sam pretrpjela, u tuđim ustima ta riječ postaje ružna i apsolutna. Ona guta sve što se dogodilo. Guta i mene i sve one trenutke u kojima sam to htjela, u kojima sam preklinjala za još.“

Priča se izmjenjuje u dva vremenska okvira: Vanessine tinejdžerske godine u ranim 2000-ima i njezin odrasli život 2017., kada pokret #MeToo dobiva na zamahu. S 15 godina, Vanessa je inteligentna, ali izolirana djevojka koja žudi za priznanjem i vrednovanjem.  Jacob Strane, njezin 42-godišnji učitelj engleskog, obasipa je pažnjom, pohvalama i osjećajem da je jedinstvena i posebna. Vanessi se ovo čini kao romansa života – opojna i uzbudljiva. „Ja sam bila prva učenica zbog koje su mu se takve misli pojavile u glavi. Bilo je nečega u meni što je opravdavalo rizik. Nitko nikad nije razumio taj mračni dio njega, sve dok se nisam pojavila ja.“ Strane majstorski upravlja svojom moći, manipulirajući Vanessom da povjeruje da je njihova veza sporazumna, pa čak i romantična.

Godine 2017., kada su druge žene istupile s optužbama za zlostavljanje protiv Stranea, Vanessa je izbačena u središte pozornosti. „Poželim mu reći da previše dramatizira, da će sve biti u redu dokle god je nevin, ali znam da ima pravo.“ Njezin se narativ lomi dok se bori sa svojom ulogom u Straneovom životu i svojim odbijanjem viđanja sebe kao žrtve.

„Ljudi su spremni riskirati sve za samo malo ljepote.“

Jedna od najznačajnijih pozadina Vanesse moje crne je kulturološki obračun koji je donio pokret #MeToo. Roman ne spominje samo pokret; koristi ga kao leću za ispitivanje kako društvo gleda na žrtve, dinamiku moći i odgovornost. Za Vanessu pokret služi i kao katalizator i kao izazov. Ipak, umjesto osjećaja solidarnosti, Vanessa se bori s implikacijama. Binarno uokvirivanje pokreta - žrtva ili pomagač, predator ili zlostavljač - sukobljava se s Vanessinim duboko ukorijenjenim uvjerenjem da je njezin odnos sa Straneom bio sporazuman. „Privučena time, privučena  njime, bila sam cura koja ne bi smjela postojati: koja jedva čeka da se baci u ruke pedofilu.“

Russellino pisanje je majstorski tečaj emocionalne nijanse i psihološke dubine. Njezina je proza ​​nevjerojatno poetična, ali nikad prenapeta, uranjajući nas u Vanessin turbulentni unutarnji svijet. Russell se ne boji zadržavati na neugodnim detaljima, bilo da se radi o euforičnim usponima Vanessine početne zaljubljenosti ili očaju koji slijedi kad shvati danak koji Straneova kontrola ima u njenom životu.

Vanessa Wye jedna je od najsloženijih protagonistica suvremene književnosti. Ona nije arhetipska žrtva koja se često prikazuje u pričama o zlostavljanju. Umjesto toga, ona je žestoka u svojoj obrani Stranea i njihovog odnosa, čak i kad njezino odraslo ja počinje razotkrivati ​​slojeve manipulacije koji su ga definirali. Vanessino odbijanje viđanja sebe kao žrtve čini je i frustrirajućom i uvjerljivom u isto vrijeme.

Jacob Strane jednako je složen, iako na mnogo mračniji način. Russell ga oslikava kao predatora koji vješto skriva svoju manipulaciju iza šarma, intelekta i ljubavi. Straneova sposobnost racionaliziranja svojih postupaka i uvjeravanja i Vanessu i sebe u legitimnost njihove veze je zastrašujuća, nudeći uznemirujući pogled na to kako zlostavljači iskorištavaju dinamiku moći kako bi zadržali kontrolu.

„Briga tjera ljude da guraju nos tamo gdje mu nije mjesto.“

Prepoznavanje odnosa između maloljetnika i odraslih kao inherentno neprikladnih proizlazi iz dubljeg razumijevanja dinamike moći, pristanka i psihološkog razvoja. Kako su se društveni stavovi razvijali, tako se mijenjao i koncept pristanka. Više se ne vidi kao jednostavno "da" ili "ne", već kao nijansirani sporazum koji može postojati samo između pojedinaca s jednakim položajem, autonomijom i sposobnošću donošenja informiranih odluka.

U prošlosti su se takvi odnosi često opisivali kao sporazumni ili čak romantični jer je inherentna dinamika moći ostala neispitana. Ono što se nekada smatralo privatnom stvari sada je široko priznato kao kršenje povjerenja i autonomije. Promjena u društvenim stavovima nije bila iznenadna, već rezultat desetljeća napretka u razumijevanju ljudskih prava, dječjeg razvoja i rodne dinamike. Ove promjene su se odrazile na pravni sustav, gdje su zakoni o dobi pristanka postupno revidirani kako bi se zatvorile rupe u zakonu i osigurala stroža provedba.

„Što se dulje s nečim izvlačiš, to nemirniji postaneš, sve dok praktički ne želiš da te uhvate.“

Rasprava na čitateljskom klubu bila je, kao i uvijek, jako zanimljiva. Što je knjiga brutalnija s težim temama mi kao da procvatemo. Vanessa moja crna je najbolje ocijenjena knjiga ove godine s visokih 4,85! Puno smo raspravljale, imale toliko pitanja, a zapravo toliko malo odgovora.

Priča je to o djevojci koju spolno zlostavlja njezin profesor engleskog jezika (koji klišej, rekla bi jedna čitateljica) u srednjoj školi, te joj time obilježi cijeli život. Je li Vanessa zlostavljana ili nije? Možemo li sigurno reći da je s obzirom da je cijelo vrijeme uporno govorila kako se ne može poistovjetiti s onima koji su odlučili njegovo zlodjelo podijeliti s javnošću jer je ona na sve pristala. Nikad mu nije rekla ni ne. Kako su te djevojke izašle s tim činjenicama u javnost kad ih je on "samo" pipao dok su njih dvoje očigledno imali puno dublji, intenzivniji, dugotrajniji i prisniji odnos?

On je počinio kazneno djelo jer je ona bila maloljetna. No, gdje je tu granica? Kada zakon kaže da je granica ili kada netko "misli (zna)" da je odnos obostran? Imale smo par primjera ljudi koje znamo, ali smo se dotakle Petra Graše (nikud bez njega) i Hane Huljić gdje je razlika između njih 14 godina. Što više, čovjek ju zna otkako se rodila i posjećivao ju je s bivšom mu djevojkom. Onda je tu i Celine Dion i njezin muž. Ona je njega upoznala s 12 godina, a razlika između njih je 27 (!) godina. Žena se udala za njega, rodila mu dvoje djece, svi sretni i zadovoljni. Ima li tu nečeg više?

Razgovarale smo o našoj percepciji - profesor nije bio zgodan niti oku ugodan niti pretjerano zanimljiv široj masi niti duhovit. Bi li naša percepcija bila drukčija da je profesor nalikovao na Brada Pitta, Georgea Clooneyja ili bilo kog drugog lika koji ima sve atribute koji su nama dobri? „Nije debeo, nego krupan, toliko širok i visok da su mu ramena pogrbljena, kao da mu se tijelo ispričava što zauzima toliko prostora.“ Prepoznale smo sve odlike manipulatora koji je pažljivo birao svoje žrtve. One same, bez prijatelja, bez previše samopouzdanja i samopoštovanja. Ono što im je on prvenstveno davao bilo je da se osjećaju viđeno i posebno. Nešto im je ipak morao i uzeti...

Vanessa moja crna roman je o moći i načinu na koji se njome raspolaže u odnosima, posebno onima sa značajnom neravnotežom u godinama, autoritetu ili statusu. Roman istražuje mehanizme dotjerivanja, pokazujući kako grabežljivci poput Stranea stvaraju narativ pristanka koji dovodi njihove žrtve u pitanje vlastita iskustva i osjećaje. Roman se također bavi dugoročnim učincima traume, naglašavajući da iscjeljenje nije ni linearno ni univerzalno. Vanessa moja crna je nezaboravno štivo - neugodno, provokativno i duboko ljudsko. To je priča koja će vas izazvati, proganjati i, naposljetku, promijeniti.

Koji su odnosi uopće prihvatljivi?

Grickajmo knjige zajedno!