AUTOR: Leila Slimani
NAKLADNIK: Fraktura
Međunarodni bestseler. Dobitnik nagrade Concourt. Recept za prodaju i za čitanje knjiga. Privući čitatelja nagradama i oznakom bestselera.
Mene su privukle izrazito pozitivne recenzije, brdo spominjanja na društvenim mrežama. Knjiga mi je doslovce izlazila iz paštete.
Tako postoje neke knjige koje ubacim preko reda, one kojima se posebno veselim. Najčešće ubacujem knjigu za čitateljski klub, ali ponekad, neka knjiga ide mimo svih mojih planova i programa. Tako je bilo i sa Uspavankom. Iskreno sam se veselila.
To je inače prva knjiga koju sam pročitala u vlaku, na relaciji Osijek – Bjelovar. Usput sam otkrila kako ipak mogu čitati u prijevoznim sredstvima! Zapravo, mogu čitati u vlaku i u avionu. U ostalim to ne dolazi u obzir.
Na naslovnici knjige piše: „Beba je mrtva. Nekoliko sekundi bilo je dovoljno.“ Na naslovnici je prikazan ženski torzo. Kod nas je prevedeno kao Uspavanka, a na engleskom je The perfect nanny, pa ako znate engleski naziv, odmah s naslovnice povežete da je dadilja ubila bebu. Kad zavirite u knjigu, odmah piše da se drugo dijete još borilo za život, ali nije preživjelo. Eto ga. Cijela radnja. Ne možete ni reći da sam nešto otkrila kad vam naslovnica otkriva sve.
Sad da se opet osvrnem na prijevod. Na francuskom se knjiga zove Chanson douce, odnosno prema Google prevoditelju, Slatka pjesma. Iz tog zaključujem kako je naš prijevod prikladniji od onog engleskog The perfect nanny, što bi po mojem slobodnom prijevodu značilo Savršena (nećemo reći perfektna) dadilja.
Ovaj ću put reći da mi se više sviđa neoriginalni naziv, jer ima više smisla na sliku koja je na naslovnici i na dvije rečenice koje pišu na naslovnici knjige. Onda odmah shvatite da je riječ o dadilji.
Što da vam kažem? Myriam i Paul su čvrsto odlučili kako oni neće biti jedni od onih roditelja koji neće stići brinuti za svoju djecu. Oni će to uspjeti, bez obzira što Paul radi u glazbenom studiju, što se njegovo radno vrijeme zapravo nikad ne zna. Oni će to uspjeti, bez obzira što Myriam želi biti uspješna odvjetnica.
Ipak, nakon dva djeteta, Myriam postaje zavidna što Paul radi. Postaje zavidna jer misli kako Paul nešto radi, dok ona provede dan s djecom, a da ne izgovori ijednu suvislu rečenicu. Provodi dane, a da ne priča s odraslom osobom.
Nisu se mogli uhvatiti u koštac sa poslovnim obvezama i ideologijom savršenih roditelja, te su odlučili uzeti dadilju, Louise. Louise je savršena dadilja. Osim što čuva djecu, ona kuha, sprema, pere, obavlja sve kućanske poslove. Svaki je njezin poslodavac bio iznimno zadovoljan njezinim uslugama.
„Sudbina je prevrtljiva i opaka kao zmija, uvijek nas nasamari.“
Knjiga ima nekih skoro pa dvjestotinjak stranica, ali je radnja jako statična. Imate tu napetu situaciju na početku, gdje je dadilja ubila djecu i onda se vraćamo na početak.
Cijelo sam vrijeme čekala taj trenutak u kojem je nešto pošlo krivo, ali se taj trenutak nije dogodio. Radnja je cijelo vrijeme idilična, dok odjednom više nije. Da se razumijemo, postoji cijela pozadina Louisine priče, ali mi je ona toliko nedorečena, toliko ofrlje napisana, a na tome bi trebala počivati rečenica: „Beba je mrtva“.
Leila (oprostite što neću među simbolima tražiti i sa dvije točkice iznad) Slimani uzela je svakodnevnu pojavu i pretočila ju u bestseler. Roditelji koji moraju raditi i koji žele uspjeti u karijeri, ali im se negdje na putu dogode djeca, a oni bi još uvijek bili fokusirani samo na sebe.
Da se razumijemo, ja nemam djece i nemam pravo govoriti kako bi ja nešto napravila i kako bi postupila, kad se nisam još našla u takvoj situaciji. Dovoljno je što sam se preselila i počela živjeti s dečkom, pa da mi se život odjednom preokrenuo naglavačke. A živim s osobom koja je sposobna skrbiti sama o sebi.
„Nećemo biti sretni sve dok budemo trebali jedni druge. Tek kad budemo mogli živjeti svoj vlastiti život, koji pripada samo nama i koji se drugih ne tiče, tada ćemo biti sretni. Kad budemo slobodni.“
No, s druge strane, životni prioriteti su se bitno promijenili. Danas svi rade više (nećemo govoriti za kakve plaće). Također, ambicije su se promijenile. Jako su u fokusu profesionalne karijere. Nekad mi se čini da su u fokusu profesionalne karijere nauštrb djece.
Ipak, bar se u mojem kraju ne zapošljavaju toliko dadilje. Još se sve uvijek bazira na baka servisu. Ukoliko imate baka servis ili čak dva baka servisa, uvijek se računa da djecu možete ostaviti tamo, bez nekih problema. Čini mi se da u tom slučaju možete pronaći više vremena za sebe i da se funkcionira više opušteno, jer je vaše dijete s nekim koga znate.
U slučaju dadilje, radi se o nepoznatoj osobi. Osobi koju vaše dijete ne zna, osoba koju ne znate ni vi. Bez obzira koliko se dobro poznajete, skoro pa nikad nećete ostaviti dijete duže s dadiljom nego što je uistinu potrebno. Bar se tako meni čini.
Opet ponavljam, nemam djecu. Tko će ga znati kako ću se ja postaviti? Ne znam ni ja. Profesionalno bih voljela napredovati, ali bi također voljela imati skladan obiteljski život. Znate kako se kaže da ne možemo imati sve, no, koje će prevladati?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments