Tišina

„Introvertirane osobe vole raditi samostalno, a samoća može biti katalizator koji pospješuje inovativnost.“

AUTOR: Susan Cain

NAKLADNIK: Mozaik

Jeste li introvert ili ekstrovert?

Naizgled jednostavno pitanje s manje jednostavnim odgovorom. Velika većina nas je u isto vrijeme i ekstrovert i introvert, ali imamo tendenciju prema jednoj strani spektra. Samo su rijetki introverti, odnosno ekstroverti.

Ja sam u velikoj većini vremena introvert. Tiha sam, povučena, ne pričam puno, volim samoću, ne volim izlaske, ne volim preveliko društvo, volim mir i tišinu, rutinu, planiranje, ne volim promjene. S druge strane, jako sam glasna u društvu u kojem se ugodno osjećam, nemam strah od javnog nastupa, volim izlagati, volim preuzeti vodstvo, ne bojim se suprotstaviti. I onda najčešće balansiram ovisno o situaciji u kojoj se nalazim.

Kultura ekstrovertiranosti dolazi iz Amerike (tko bi rekao). Prije dva stoljeća cijenila se kultura karaktera, dok danas prevladava kultura ličnosti. „Stariji vodiči naglašavali su karakteristike koje je svatko mogao poboljšati, opisane ovim riječima:

·         Građanska angažiranost

·         Dužnost

·         Radišnost

·         Plemenita djela

·         Čast

·         Ugled

·         Moral

·         Lijepo ponašanje

·         Integritet

Ali novi vodiči slavili su vrline koje je bilo teže usvojiti. Te vrline ili su vam bile urođene ili nisu:

·         Karizmatičan

·         Očaravajući

·         Zapanjujući

·         Privlačan

·         Entuzijastičan

·         Dominantan

·         Snažan

·         Pun energije“

Prije godinu dana bila sam na jedno predavanju koje je držala poduzetnica iz Amerike. Pričala je kako je od beskućnice postala osoba koja rukovodi velikim kompanijama i kako zarađuje milijun dolara. Njezina je glavna krilatica u svemu bila: „Fake it till you make it“. Jednostavno rečeno, pravi se da znaš nešto dok nešto ne postigneš. Dakle, nije bitno tvoje znanje ni kompetencije, bitno je samo koliko ti možeš prikazati da znaš.

I fascinantno mi je koliko to prolazi. Svugdje, u svemu. Ja vam sve pitam 300 puta ukoliko nisam sigurna u nešto, zbog čega najčešće ispadnem blesava i nekompetentna. Ali, ja sam na stručnom osposobljavanju i je trebam po završetku istoga postati samostalan radnik. A ne mogu postati samostalan radnik ukoliko ne naučim raditi samostalno. Ja radim s ljudima i ja ne mogu i ne želim raditi nešto nekom čovjeku ako nisam milijun posto sigurna da je to što ja radim ispravno i pravilno. Iznenadila sam se kad sam vidjela da puno ljudi radi nešto, a da nema pojma zašto nešto radi i gleda blijedo u mene zato što me zanima zašto se nešto radi na jedan način, a ne na drugi. Posao se mora napraviti, nebitno na koji način.

„Introvertirane osobe kao da su posebno obučene da im se poveća opasnost kada se uhvate da su ushićeni zbog nečega i kada se usredotočuje na neki cilj.“

Postalo je bitno kako se predstavljamo vanjskom svijetu, a ne koliko nešto znamo. Čak ćemo i zanemariti tuđu nekompetentnost, samo ako ta osoba izgleda samouvjereno i pouzdano.

„Nitko nije hrabriji od osobe koja govori hrabrošću svojih uvjerenja.“

Nas se uči ekstrovertiranosti, jer inače ispadamo iz kalupa. Od najranijeg djetinjstva potiče nas se na druženje, na socijalizaciju. Provođenje vrijeme u samoći se ne gleda blagonaklono. U školi se više u velikoj mjeri ne radi samostalno, već u grupama, gdje svatko mora naći svoje mjesto. Na poslu se radi timski, u zajedničkim prostorijama, bez ikakvog prostora za privatnost.

„Ako želite poboljšati ono što radite, vi morate biti osoba koja će napraviti određeni potez.“

Najdraži oblik rada mi je samostalan. Od osnovne škole, pa sve do sad. Tako sam najučinkovitija i najviše napravim, ali i najviše naučim. Ponekad volim raditi u paru jer neke stvari ne mogu sama razumjeti ili mi treba pomoć, ali gledam da ukoliko radim u grupi ili u paru da to bude korisno i produktivno.

Meni u osnovnoj školi nije trebalo neko društvo preko ljetnih praznika. Većinom sam ih provodila sama i to mi je bilo u redu. U srednjoj školi nisam imala mjesečnu, pa nisam pretjerano mogla ići u grad, ali mi ni to nije previše smetalo. Izlazila sam pred kraj srednje škole i na početku faksa stalno, ali u velikoj mjeri iz nekog osjećaja da je sad vrijeme za to i da bi trebala sad izlaziti jer svi izlaze. Na poslu mi fali neka privatna prostorija, gdje ću ja u miru otići na pauzu i gdje ću moći biti sama sa svojim mozgom.

Najbolje mi je bilo kada sam kao studentica radila u Orsayu, gdje smo imali pravo na pola sata pauze. Nije bilo nekog prostora, osim skladišta. Ali, to nije bilo bitno. Ja sam tamo bila u miru pola sata, gdje sam jela i čitala. I stalno je druga zaposlenica ulazila i izlazila, radila svoj posao, ali se tih pola sata ponašala kao da ja nisam tamo i kao da ne postojim. Mojih pola sata bilo je mojih pola sata, gdje sam se ja mogla stvarno odmoriti.

„Znanje je beskorisno ukoliko se ne spoji s djelovanjem.“

Knjiga pokazuje upravo snagu introvertiranih ljudi u glasnomu svijetu. Naravno, apsolutno je divno ako ste ekstrovert, ali je apsolutno divno ako ste introvert. I ne, ne trebate postati ekstrovert kako bi se vaš glas čuo, već trebate naučiti kako iskoristiti vašu introvertiranost. „Želim reći da put prema naprijed nije prestanak suradnje licem u lice, nego poboljšanje načina na koji to radimo. Kao prvo, trebali bismo aktivno ustrajati na simbiotskoj vezi introvertiranih i ekstrovertiranih, u kojoj se vodstvo i drugi zadaci dijele prema prirodnim sposobnostima i temperamentu ljudi.“    

Grickajmo knjige zajedno!