AUTOR: Zvonimir Obradović
NAKLADNIK: Funditus
„Mladi će lav u dvoboj kad kroči, starog lava u megdanu satrti, u kavezu zlatnom iskopati mu oči u strašnoj muci sve do svoje smrti!“
Jeste li i vi od onih koje jako zanima povijest, ali kada je riječ o Hrvatskoj, u vašoj je glavi jedna velika crna rupa? Ja se tako osjećam oduvijek. Povijest sam učila kao od šale, a kad je na red došla hrvatska povijest, osjećala sam se užasno. Nije mi bilo zanimljivo, patila sam se s imenima, događajima, godinama, sa svime. Jednostavno me nije išlo. Znam neke činjenice ugrubo, ali više od toga ne, što nije nešto čime bi se mogla pohvaliti.
Činjenica da ću možda čitanjem uspjeti pohvatati niti hrvatske povijesti silno me veselila! U ruke sam uzela knjigu Tajna čuvara relikvija Zvonimira Obradovića. Knjiga je bila finalist natječaja Društva hrvatskih književnika povodom 450. obljetnice Sigetske bitke.
Radnja knjige odvija se u 16. stoljeću, kada su Osmanlije osvajale Europu. Došli su do dijelova Hrvatske i Ugarske. Današnja Hrvatska bila je podijeljena na mletački dio, rastući osmanski dio, a ostatak je bio u uniji s Ugarskom, što je značilo da su države bile samostalne, ali su imale zajedničkog ugarskog kralja, te su bili u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Nakon smrti Maksimilijana, Ferdinand I. Habsburški i Ivan Zapolja sukobili su se oko preuzimanja vladavine. Nikola Zrinski je stao na Ferdinandovu stranu. No, dok je vladao kaos na području Ugarske i Hrvatske, Osmanlije su napredovale silovitom brzinom. Cilj Osmanlija je bio Beč. „Pokorite Zrinskoga, gospodaru, i pokorili ste Beč!“
Radnja knjige fokusirana je na obitelj Zrinski. Otkako je bio mladić, Nikola je pratio svog oca na sabore hrvatskog plemstva i slušao previranja između Hrvata koji su htjeli obraniti svoje posjede i domovinu, koliko god ona rascjepkana bila. Istaknuo se vrlo rano u obrani Beča, kada je bio i nagrađen. Tamo je upoznao i Sofiju, u koju se zaljubio, spreman ostaviti sve što prezime Zrinski sa sobom nosi. „Mi smo Zrinski, oči mnoštva uperene su u nas, morate se savršeno ponašati, imati savršene manire, biti uzori! Kada date riječ, morate uz nju stajati. Ako je prekršite, izgubili ste obraz, a time i čast!“
Međutim, Nikola je bio svjestan svojih obveza i svojeg plemićkog podrijetla. Znao je da je s razlogom Zrinski i da mora stati u obranu svoje domovine. Oženio se Katarinom Frankopanskom, te s njom imao djecu.
„Slava je varljiva – dajte ti osjećaj moći, nedodirljivosti i nepobjedivosti, ali zbog toga postajemo nesmotreni i nehajni, a time i ranjivi.“
Cijeli svoj život proveo je u ratovanju s Osmanlijama. Izabran je i za hrvatskog bana. U potpunosti je bio predan očuvanju hrvatskog teritorija, koji je sve više i više patio. Hrvatska je bila prva crta obrane od dalekoga Beča. Iako je kralj slao pomoć, ona je najčešće bila nedovoljna ili je stizala jednostavno prekasno, a Hrvatska je postala sve praznija. „Godinama jurcam uokolo po Krajini, za čim, koga branim?! Narod je davno pobjegao ili ropstva dopao, gradovi su pusti, razrušeni ili popaljeni, selišta zapuštena! Umoran sam od neispunjenih obećanja, loših vijesti, nevolja i patnji koje svakodnevno promatram…Kraljevstvo naočigled propada, zbog čega se crvenim i plačem!“
Ipak, Nikola se ne predaje. 1566. godine Sulejman je krenuo s 100 000 vojnika na Siget. Iako malobrojni, vojska na čelu s Nikolom Zrinskim uspijeva odbiti napade. Pitanje je samo koliko će dugo uspjeti odbijati Osmanlije i kada će Siget pasti?
Nakon čitanja knjige, moja glava je bila pregrijana. Tko s kim, kako, zašto, na koji način? Osjećala sam se izgubljenom u moru likova koji su obilježili našu povijest. Ipak to je isključivo moja krivica zbog očiglednog neznanja o Hrvatskoj u 16.stoljeću. Ili bilo kojem stoljeću. Padam na prvom pitanju o braći i sestrama koje su došli. Znam Tugu i Bugu, ostale nikako, pa nikako. Shame, shame, shame.
Iako je moje znanje na užasno niskoj razini, mislim da je za čitanje ove knjige potrebno neko predznanje. Likova ima zaista puno i samo ih se uvodi u radnju, bez nekakve pozadine, iako su oni imali bitnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Jedini dublje razrađeni lik je Nikola Zrinski. Naravno, on je glavni lik, ali mislim da je bilo prostora i za druge likove.
Dijalozi su me jako ometali u procesu čitanja. Iako je autor napravio dobar posao opisujući događaje, imala sam dojam kako su poteškoće nastale sa slaganjima dijaloga. Za moj su pojam bili previše plastični i kruti. Nisam mogla doživjeti nikakvu emociju iz njih. Naravno, nisam očekivala govor tipičan za današnje vrijeme, ali dijalozi iz knjige nisu mi pomogli da se osjećam kao da se nalazim u 16. stoljeću.
Moja glavna zamjerka knjizi je uvođenje ljubavne priče. Nije da nisam htjela znati nešto više o odnosu Zrinskoga prema ženama, ali dogodilo mi se isto što i s dijalozima. Ljubavna priča bila mi je previše naivna da mi je na koncu jednostavno bila nepotrebna. Zaplet oko ljubavi nije utjecao na tok radnje da bi mi bio značajan.
Osim toga, ja sam žensko. Ako već imamo neku ljubav, trebaju mi detalji, raskošni dijalozi, otkrivanje gležnjeva!
Povijesni romani koje sam ja čitala uvijek su u sebi imali utkanu ljubavnu priču koja je savršeno nadopunjavala neke povijesne rupe. Povijest i ljubav savršeno su se stopile u jednu cjelinu. U ovoj priču jednostavno nisam uspjela steći taj dojam.
Neopisivo sam sretna što postoje hrvatski povijesni romani koji će nam na zanimljivi način prikazati Hrvatsku kako bi nadoknadili sate spavanja na povijesti.
Međutim, Tajna čuvara relikvija nije bila knjiga koja me je oduševila. Iako sam naučila zanimljive povijesne činjenice, nisam uživala u samom procesu čitanja iz navedenih razloga. Svejedno, neću odustati od potrage za hrvatskim povijesnim romanima i radujem se idućem pothvatu.
Kako vi stojite s povijesnim romanima?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments