AUTOR: Sanja Pilić
NAKLADNIK: Mozaik knjiga
Kad mi netko kaže Sanja Pilić, ja prvo pomislim na Mrvice iz dnevnog boravka. Pomislim na lektiru. Na dnevnik čitanja. Na sate hrvatskog jezika. Pomislim na knjige za djecu. Pomislim na bilješku o piscu. Jeste li i vi za svaku lektiru morali pisati bilješku? Ja sam uvijek prepisivala sve što se moglo naći tako da imam više napisanih strana. Zato mislim da je najprikladnije da krenemo upravo od bilješke o Sanji Pilić. Totalno old skul prepisano sa biografija.com (https://www.biografija.com/sanja-pilic/). Nemojte me osuđivati, ipak je to bilješka o piscu, vodim se načelima mojeg znanja iz pravilnog pisanja lektire.
„Sanja Pilić hrvatska je književnica rođena 16.5.1954. godine. Priznata je kao jedna od najpoznatijih, najčitanijih i najnagrađivanijih spisateljica, a čak šest njezinih knjiga uvršteno je u popis za lektiru za osnovne škole. Njezine knjige godinama su omiljeno štivo djece i tinejdžera jer je sposobna poistovjetiti se s mlađim naraštajima, pisati jezikom djece i pri tome ostati iskrena i vjerodostojna. U ranijoj dobi znala je da se želi baviti umjetnošću, ali njezin fokus nije bio na pisanju, već na fotografiji. Upisala je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, fotografski odsjek. Voljela je čitati Mešu Selimovića i Gabriela Garcia Marqueza koji su joj otkrili neke nove svjetove, a sada više ne čita toliko jer smatra da su joj stariji pisci koje je pročitala već sve rekli i svemu naučili. Ova popularna spisateljica nije se odmah počela baviti pisanjem. Prije nego je otkrila svoje pravo zvanje, bila je fotografkinja, koloristica i trik-snimateljica na crtanim filmovima. Sanja Pilić inspiraciju za svoja djela često je tražila i pronalazila unutar svoje obitelji pa su joj okosnicu romana često činile pubertetske zgode njezine djece, ali i sve ono kroz što su prolazili njezini unuci. Tvrdi da je u današnje doba teže postati dobar pisac djeci koja vrlo često radije odabiru knjige o zombijima i vampirima, ako uopće čitaju. Ipak, ona je u tome uspjela te su neki romani dostigli nakladu preko 10.000 primjeraka. Njezini tekstovi prevođeni su na engleski, slovenski, nizozemski, njemački, talijanski i mađarski jezik, a dvije knjige su prevedene na slovenski jezik. Pilić je uz pisanje pronašla vremena i za suradnju sa zagrebačkom Autonomnom ženskom kućom gdje je radila sa zlostavljanom djecom. Osim toga, bila je članica prosudbenih odbora za dječje književno stvaralaštvo na smotrama poput LiDraNa, a neumorno nastupa u školama diljem Hrvatske gdje se druži s djecom i radi na njihovoj kulturi čitanja.“
„Uvijek postoji najjednostavniji način, a zovu ga čudo.“
Sve što sam naučila knjiga je koju sam ja sasvim slučajno uočila kada se otvarala knjižara Znanje u Osijeku. Bila je smještena odmah pokraj Hyggea i Ikigaia. S obzirom da se meni Hygge nije svidio, Lykke još manje, knjigu sam samo zaobišla. Drugi put sam ju uočila u knjižnici i izgledala mi je jako jesenski, pa sam pomislila da bi mogla vidjeti što to Sanja Pilić ima za reći nama odraslima.
„Što je veće znanje, i tišina je veća.“
Kad sam ju uzela u ruke, prvo me je iznenadilo što su to zapisi s Fejsa. Više sam imala na umu neku kratku priču za odrasle. Poleđina nam odmah na početku otkriva jednostavnost ove knjige: „Ove misli zapisivala sam u dahu, kako bi došle. Fejs je za mene neka vrst dnevnika, uglavnom fotografskog. Međutim u kratkom periodu od dvije godine imala sam i potrebu svoje spoznaje uobličiti u statuse. Nastali su spontano: jednostavno sam ih morala napisati. To je bilo jače od mene. Dobivali su mnoštvo lajkova, dijelili se po portalima i živjeli svoj život. Na kraju su završili u knjizi. Tako se Facebook, pretvorio u knjigu. A moje spoznaje, možda su i vaše , tko zna?“
„Ako ne znaš, ne govori, ako znaš, pazi kome govoriš.“
Knjigu sam pročitala u danu. Imala sam ju na umu čitati sličnim principom kao Priče za laku noć za mlade buntovnice, ali ipak, rok vraćanja u knjižnicu se mora poštivati. Osim toga, bilo je nedjeljno jutro, a meni je u krevetu bilo tako divno i toplo, da kad sam krenula s prvom stranicom, nisam ju više ostavljala.
„Dok vas boli, nije izliječeno.“
Postoji jedan zapis koji me je oduševio, koji je u potpunosti opisao mene, moju osobnost, način na koji razmišljam i funkcioniram. Često mislim da nisam normalna s takvim mentalnim sklopom, ali me je Sanja razuvjerila kada je napisala ovaj status: „Sve u svemu, ja sam picajzla. Ne može mi biti jer previše volim dokolicu i uživanje, ali da mogu sve bih spremila i arhivirala po datumima, fotografije, ljubavna pisma, knjige, dnevnike. Imala bih sobe prepune uspomena i starih stvari, kao u muzeju. Uređivala bi dvorce i vrtove, perivoje i obnavljala stare gradove, ono, da sam ludo bogata. Moja baka pisala je pisma, uvijek s datumima, i zapravo voljela bih taj austrougarski red ponovno imati. Jer ga ja volim, a opet je luckast i neobuzdan. Poput bečkih valcera. Ljudi misle da su uredni svjetovi dosadni, a oni tek mogu biti raskošni i čarobni. Kao ornamenti na džamijama ili obrađena polja ili mir u čovjeku. A opet u tom redu buja strast, čudna i velika poput savršene simfonije. To je red višeg reda.“
Knjiga mi je bila jako slatka, s hrpom slatkih slika i pregršt zanimljivih misli. Ipak, voljela bih da se na njoj još malo više radilo i da je unutra bilo više misli, spoznaja, razmišljanja i osjećaja. Moja je najveća zamjerka kratkoća knjige.
„Biti iskren i hrabar često je isto.“
Ako se želite počastiti lijepom knjigom, nemojte kupiti Hygge, Lykke ili Ikigai. Sve mudrolije sretnog, mirnog i ispunjenog života možete naći i kod nas, u rukama Sanje Pilić.
„Mogućnost velikog izbora zapravo je vrlo često ropstvo s drugim predznakom, gdje smo stalno u natjecanju, utrci, a zapravo sasvim nevažni ikome.“
Jesam li dobro napisala lektiru?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments