Strah od kupine

„Nikoga ne lažemo tako spretno kao voljene kada ih želimo poštedjeti istine.“

AUTOR: Danijela Crljen

NAKLADNIK: Fragment

Na prvi pogled, naslov Strah od kupine može djelovati neobično, čak i zagonetno, no u kontekstu romana Danijele Crljen, on postaje snažan simbol – gorčine, ranjivosti, naslijeđa koje peče iznutra. Na samome kraju knjige, pripovjedačica Klara prisjeća se kako je kao dijete brala kupine oprezno, jednu po jednu, pazeći da se ne ogrebe, dok je njezin djed kupine grabio cijelom šakom, ne mareći za trnje. U tom prizoru krije se snažna metafora: između onih koji kroz život idu oprezno, mjereći svaki korak, i onih koji se u njega bacaju bez zadrške, svjesni da će biti rana, ali i da su one sastavni dio iskustva. Riječ je o obiteljskoj sagi koja se proteže kroz više od stoljeća, prateći žensku lozu splitske obitelji od 1908. do 2018. godine. „Komocija nemilice ubija žene u našim krajevima.“ 

„Jesu li krivi oni koji nas rane svojim grijesima ili čovjek sam dopusti da mu se potpisuju po licu?“

Kroz nježan, ali emotivno snažan glas pripovjedačice Klare, najmlađe punoljetne žene te loze, roman istražuje kako se šutnje, tajne i neizgovorene boli prenose iz generacije u generaciju – ne samo kroz riječi, nego i kroz geste, šutnju za obiteljskim stolom. Radnja romana ne slijedi klasičnu vremensku liniju. Umjesto toga, pripovijest se odvija u fragmentima. Klara, tihi promatrač i glas razuma u romanu, pokušava razumjeti žene iz svoje obitelji, ali i samu sebe, rekonstruirajući ne samo događaje, nego i emocionalne obrasce koji su oblikovali njezin identitet.

Najveća snaga romana leži u njegovim ženskim likovima. Svaka od njih, od Mare do Klare, nosi svoj emocionalni svijet, svoju unutarnju borbu i nijansu tuge. „Čini se da u Hrvatskoj kukumekanje odavno ima status nacionalnog sporta.“ Mare je gotovo mitska figura obiteljske povijesti, žena čija je šutnja glasnija od ičega izrečenog. Tonka, čvrsta i ogorčena, u svojoj je težini i odlučnosti postala simbol sputane ženske snage. Rožica, Ana, Olja i Marita svaka na svoj način pokušavaju preživjeti život koji im nije dao previše izbora, a najviše prostora dobiva upravo Klara, koja nosi zadatak razumijevanja i pomirenja, iako ni sama ne zna kako se to radi. „Ženama to dobro ide. Zaborav.“

No, iako su ženski likovi bogato razrađeni i emocionalno duboki, ono što me osobno zasmetalo je način na koji su gotovo svi muški likovi prikazani. Gotovo redom su oni odsutni, pasivni, emocionalno zatvoreni, često i nasilni. Nijedan muškarac u romanu ne djeluje složeno, trodimenzionalno, ni sposobno za nježnost ili razvoj.

„Čovjek je prokleto nezadovoljna životinja koja nikada ne cijeni ono što ima.“

Stil pisanja Danijele Crljen izuzetno je liričan, pun atmosfere i unutarnjih monologa. Svaka rečenica djeluje kao da je pomno odvagana. Proza je introspektivna, prepuna poetskih slika, ali i osjećaja tihe boli, nostalgije i ogoljenosti. Nema velikih preokreta ni dramatičnih događaja – dinamika se odvija u osjećajima, u šutnjama, u napetosti između onoga što jest i onoga što bi moglo biti. Ipak, uslijed velikog broja likova i stalnih vremenskih skokova, ponekad se teško emocionalno vezati uz priču – ne zato što ona nije dirljiva, već zato što se lako izgubiti u labirintu glasova, godina i odnosa.

„Brutalne rečenice naših djetinjstva stvore od nas ljude koje ne znaju pitati za pomoć.“

Sad – rasprava čitateljskog kluba!

Iako su dojmovi o knjizi bili podijeljeni, oko jedne stvari nije bilo dvojbe: Danijela Crljen piše iznimno lijepo. Stilski izrazi, bogate metafore i lirična atmosfera čine čitanje užitkom, čak i kada sama radnja ne nosi napetost kakvu bismo očekivali od višegeneracijske sage.

Zanimljivo je i koliko različitih asocijacija roman budi: nekima je evocirao duh malomišćanskih sapunica i obiteljskih serija, drugima moderne europske romane o ženskom nasljeđu i tihoj patnji. Meni osobno, stilom i atmosferom, najviše je prizvao prozu Ivane Šojat – introspektivnu, tihu, ali duboko emotivnu. 

Velik broj generacija, likova i vremenskih skokova za neke je čitateljice bio previše – osjećaj zasićenosti povremeno je nadvladao priču. No drugima je upravo ta složenost bila privlačna: što zamršenije, to izazovnije. U svakom slučaju, struktura romana ne ostavlja prostor za ravnodušnost – tjera na angažman i razmišljanje.

Posebno je dojmljivo kako autorica ne zazire od "teških" tema. Kroz glasove svojih junakinja progovara o onome o čemu se često šuti: pobačajima, mentalnim bolestima, seksualnom nasilju, obiteljskim spletkama, osjećaju srama i gubitka identiteta. Ti aspekti romana ostavljaju jak dojam i daju mu dubinu koja nadilazi klasičnu obiteljsku sagu.

Na kraju, ukupna je ocjena bila 3,85!

„Vrijednost knjige ne mjeri se brojem prodanih primjeraka nego utjecajem priče na čitatelja.“

Strah od kupine je ambiciozan, osjetljiv i introspektivan roman koji govori o ženama, obitelji i tišini. Autorica pokazuje snažan dar za jezik, dobar osjećaj za atmosferu i emocionalnu dubinu. No roman je istovremeno zahtjevan, ponekad hermetičan, s težinom koja se ne razrješava lako. Ipak, riječ je o djelu koje ostavlja dojam – ne možda odmah, ali svakako dugo nakon što zaklopimo korice. Jer upravo tako djeluju uspomene: ostave trag, pa i kad mislimo da su nestale, u nekom kutu svijesti opet izrone.

Grickajmo knjige zajedno!