AUTOR: John Williams
NAKLADNIK: Fraktura
Mali, neobični ljudi. Ne izdvajaju se posebno iz okoline. Imaju kuće, partnere, djecu, posao. Rode se, žive i umiru. Njihova života postignuća nisu velika, ni ogromna, niti mijenjaju svijet. Ipak, znamo izreći rečenicu, dvije o njihovim životima. Zapamtimo njihove sudbine. Čitamo o njihovom životu, od rođenja do smrti.
Zašto nas onda privlače?
Oni su kao i mi. Nisu došli na ovaj svijet kako bi ga promijenili. Nisu došli na ovaj svijet kako bi promijenili druge osobe. Došli su na ovaj svijet kako bi napravili sve što mogu od svog života, usredotočeni kako na svom životnom putu ne bi povrijedili nikoga drugoga. Barem ne namjerno.
„Ljubav nije svršetak puta, nego proces u kojem jedna osoba nastoji upoznati drugu.“
Ti obični ljudi žive svoj život provodeći ga na jednom mjestu, radeći isti posao cijeli život. Dosadno? Predvidljivo?
Određuje li nas život na nekom prostoru, posao, kuća? Ili smo satkani od emocija i doživljaja koji nas čine posebnima, onima što uistinu jesmo?
William Stoner jedan je od tih osoba. „Stonerovi kolege, koji ga nisu osobito cijenili za njegova života, danas ga rijetko spomenu; starijima je njegovo ime podsjetnik na svršetak koji ih sve očekuje, a mlađima tek zvuk koji ne budi u njima uspomene niti predstavlja identitet s kojim se mogu poistovjetiti, privatno ili poslovno.“ Čovjek kojega pratimo negdje od njegove šeste godine. Prosječan dječak iz prosječne siromašne obitelji. Stoner nije očekivao puno toga od svog života. Radio je na imanju svojih roditelja, očekujući da će preuzeti obrađivanje zemlje kada otac postane nemoćan.
Kao i svi roditelji, Stonerovi su ipak htjeli da on postigne nešto više, nešto bolje od njih. Otvorio se Poljoprivredni fakultet na Sveučilištu u Columbiji. Naravno, podrazumijevalo se kako će morati naći nešto kako bi zaradio za stan i hranu, ali oni će mu pomoći s dva – tri dolara mjesečno.
Prolazio je on te predmete, bez nekog prevelikog truda. Bilo mu je sasvim u redu, ni dobro, ni loše. Onako, osrednje. Tek se na drugoj godini dogodio preokret. Bez obzira što je studirao poljoprivredu, u njegov se kurikulum ušuljao pregled engleske književnosti. „Ali pregled engleske književnosti koji je bio obvezan slušati budio je u njemu uznemirenost i tjeskobu kakve nikad dotad nije osjetio.“
„Čovjek mora biti spreman patiti zbog svojih uvjerenja.“
Poljoprivreda je za njega postala stvar prošlosti. „Obuzeo ga je dojam da nije sposoban ostvariti cilj koji si je tako nepromišljeno postavio i naslutio je privlačnost svijeta koji je napustio.“ Održavajući kontakt s roditeljima i odlazeći na farmu, Stoner ih drži u neizvjesnosti. Oni saznaju za promjene u njegovoj karijeri na samoj dodjeli njihove diplome. Njihova reakcija bila je uobičajeno neuobičajena. Bili su neuki ljudi, seljaci. Nisu bili previše sretni što nitko ne može naslijediti njihov posao, ali su osjećali da je William dobro odabrao.
„Rat ne ubija samo nekoliko tisuća ili stotina tisuća mladića. On ubija nešto u narodu što se više nikad ne može vratiti.“
Iako je Prvi svjetski rat bio u punome jeku, Stoner je nastavio svoj život normalnim tokom. Nije se prijavio u vojsku, nego je završio fakultet, obranio svoj doktorat i dobio posao na sveučilištu. „Osjetio je da napokon postaje nastavnik, a to je jednostavno čovjek kojem njegova knjiga predstavlja istinu, kojem je dana dostojanstvenost umjetnosti, a što nema mnogo veze s njegovom budalastošću ili slabošću ili manjkavošću kao muškarca.“
Paralelno s poslom, upoznao je i Edith Elaine Bostwick, u koju se zaljubio, na kraju i oženio. Njegov je život krenuo u dobro utabanom pravcu, kojeg s prolazili mnogi prije njega, s pokojim stajanjem ili usporavanjem tijekom života.
„Osoba koju zavoliš u prvom trenutku nije osoba koju voliš na kraju.“
Moramo priznati, Stonerov život nije bio ništa posebno. Štoviše, bio je čak i dosadan. Njegov životni put nije bio ništa uzbudljiviji od puta neke druge osobe u tadašnje vrijeme. Čak ni njegovi problemi nisu bili ništa vrijedno spomena.
Ipak, John William prikazao nam je život Williama Stonera, običnog čovjeka. Radnja je polagana, bez uzbudljivih zapleta i vrhunaca. U nekim je trenutcima monotona. Bez obzira, izuzetno je zanimljiva i čitka. Možda upravo zato što nije najbolji, najhrabriji, najpametniji, najvještiji. On je jednostavno čovjek koji radi greške, kao i svi mi. Slavi svoje uspjehe, sumnja u svoje postupke, traži svoje mjesto pod suncem. „Pronalazio je mračno, ironično zadovoljstvo u mogućnosti da ga je ono malo znanja što je uspio steći dovelo do spoznaje da je dugoročno gledano sve, čak i učenje koje mu je omogućilo tu spoznaju, bilo uzaludno i šuplje te da se na kraju rastvorilo u ništavilo koje nije uspjelo promijeniti.“
„Čovjek se treba zaljubiti da bi saznao nešto o sebi.“
Bit ćete svjesni običnosti Stonerove ličnosti. No, kada zaklopite knjigu, shvatit ćete koliko je Stoner uistinu poseban!
Koji je običan lik vama poseban?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments