AUTOR: Margaret Atwood
IZDAVAČ: Globus Zagreb
Čini mi se da dosta često krećem od svog neznanja. Što ću, kad mi se dogodi. Iako sam napisala u jednoj od objava na Instagramu, moram i ovdje ponoviti novi slučaj mog neznanja. Dakle, ovo je bila knjiga koju smo imali za čitateljski klub. I tako ja sva važna dolazim u knjižnicu i tražim Sluškinjinu priču, kad meni knjižničarka daje knjigu koju vidite na slici. Kažem ja njoj sva pametna, meni treba ono novo izdanje, ono crveno. Kaže ona meni, pa to ti je to, samo što je ono novo izdanje. Eto, nisam to znala. Što se može? A ja tu knjigu imam kod kuće, godinama. Moja mama ju je dobila prije nekoliko desetljeća na poklon uz kupnju enciklopedija. Svaki put kad sam preslagivala knjige, uvijek bi pogledala u tu naslovnicu i mislila si da je to neki ljubić o gejšama. Gadno sam se prevarila.
„Sklopi oči i misli na Englesku.“
Ne znam za novije izdanje, ali u ovom starom izdanju možete pročitati dosta radnje unutar korica (u ovom izdanju, opis knjige ne nalazi se na poleđini). Po meni, otkriveno je previše. Opis u starom izdanju knjige kaže: „Na početku 21. stoljeća na vlast pučem dolazi hunta koja vlast temelji na religijskom konzervatizmu. Žene se otpuštaju s posla i lišavaju pristupa novcu, dakle ugledu, moći i vlasti. Zabranjeni su pobačaji, kao i bilo koja vrsta kontracepcije. Žene su potpuno podređene funkciji materinstva i isključivo o tome ovisi njihov društveni status. One su Supruge, Sluškinje, Marthe ili Tetke. Supruge su žene uglednih funkcionara i uglavnom su neplodne. Zbog toga svakom Zapovjedniku vlast dodjeljuje Sluškinju. Sluškinje se regrutiraju od žena udatih drugi put ili onih koji žive u izvanbračnim zajednicama, jer su i drugi brak i izvanbračne veze proglašeni nezakonitima. „Odgajaju“ ih u posebnim zavodima, a Tetke su njihove učiteljice i čuvarice. Zadatak im je da rađaju. Seksualni čin sveden je na bestrasni ritual kojem prisustvuju i Supruge. Nakon poroda koji se, poput mise, odvija javno, dijete se oduzima majci i dalje se o njemu brine Supruga. Sluškinje za koje se utvrdi da su neplodne, postaju Marthe, to jest kućne pomoćnice i kuharice. Kazne za neposluh su drastične…“
„Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati.“
Iz tog opisa zapravo shvatite da vam je više-manje opisana cijela priča. Jedino bitno što po meni nedostaje u tom opisu je kraj, ostatak vam ugrubo piše na poleđini knjige ili unutar korica (ovisno o izdanju). Postavljam si pitanje: da li je knjiga uopće vrijedna čitanja? Moj odgovor je da. Za početak, glavni lik mi se jako sviđa. Fredova je najobičnija žena, ni po čemu posebna (osim što je plodna). Ona donosi radnju cijele knjige u prvom licu kroz njezina razmišljanja. Knjiga ima neki svoj tijek, ali njezina razmišljanja idu tamo, pa ovamo, pa na neko treće, pa na neko sasvim deseto mjesto. Jako mi je dobro opisano njezino razmišljanje, jer ni mi ne razmišljamo u nekom kronološkom slijedu, već nam misli odlutaju, pa se opet vrate. Fredova nije junakinja, nema neku posebnu moć, nema posebnu sposobnost, ne ističe se među ostalima. Poslušna je i ne pakosti. Ona se jednostavno predala svojem preživljavanju.
„Slatka li zvuka, milosti divna, što bijednicu poput mene spasi. Nekad izgubljena bješe, sad je izbavljena, nekad porobljena, sad je slobodna.“
Ja sam iz njezinog pripovijedanja stekla dojam kako njezin život nije strašan. Bio je strašan kada su joj oduzeta sva prava, kada je shvatila da je ona posjed muškarca. Bilo je strašno kad su joj oduzeli kćer. Ali život koji ona sada živi je podnošljiv. Pretpostavljam da je ona svoju situaciju ublažavala kako bi sačuvala barem svoju psihu, ako već ne može ništa drugo.
U knjizi je zapravo stalan prizvuk toga da je ta situacija nastala samo kako bi olakšala ženama. Prije puča, žene su radile, zarađivale, skrbile za sebe, skrbile za svoju obitelj, te su jednostavno bile previše opterećene. Sada svaka žena ima svoju jedinstvenu svrhu. Nijedna žena ne mora više raditi više poslova odjednom. Postoji žena za rađanje, žena za kuhanje, žena za spremanje, žena za pokazivanje. Nije li to divno?
„Dozivaš li zlo, ono će ti se i dogoditi.“
Koliko mi je bila lagana, toliko mi je i bila teška za čitati. Da nije povijesnih bilježaka na kraju knjige, mislim da ne bi shvatila kako je ona to zapravo snimala. Čak mi je u tim bilješkama jasnije objašnjen način na koji je došlo do te situacije i što se sve događalo u tom razdoblju. Ono što je mene oduševilo je pogovor Slavenke Drakulić na kraju knjige. Ako toga nema u novom izdanju, potražite starije.
„Amerika je eksperimentalna zona čovječanstva.“
Ova knjiga se jako uspoređuje s 1984-om Georgea Orwella. Iako je knjiga žanrom svrstana u znanstvenu fantastiku, Margaret Atwood nam zapravo govori kako je samo uzela elemente onoga što se danas događa u svijetu. Imajte na umu da je to rekla prije nekih tridesetak godina. Doista, imala je pravo. Na pitanje zašto radnju nije smjestila u njenu zemlju, Kanadu, odgovorila je tvrdnjom koju ste gore pročitali. Kaže kako njezine knjige nikako nisu znanstvena fantastika jer ne pretvara ljude u nosoroge, niti u radnji postoje Marsovci i leteći tanjuri.
„Što je opasno u rukama mase, sigurno je u rukama onih čije su pobude čiste.“
Kad sam pročitala opis knjige, stvarno sam mislila da je radnja totalno ekstremna, ali kad malo bolje razmislim zapravo i nije tako. Danas postoje društva u kojima žene ne vrijede ništa, društva u kojima žena nema apsolutno nikakvo pravo. Čak i zemlje koje se hvale ravnopravnošću, za isti posao manje plaćaju žene nego muškarce. Kvalitetna hrana nije dostupna u svim dijelovima svijeta. Sve je više umjetne hrane, s bezbroj aditiva. Pad nataliteta je očigledan, uz sve metode kontracepcije i metode planiranja obitelji. Sve je više patoloških trudnoća i spontanih pobačaja. Ono što je Fredova u knjizi, to su surogat majke u stvarnom svijetu. Svi živimo duže, ali je sve više bolesti. Koliko sam toga napisala, a još se nisam dotakla naše tehnologije. Tehnologija je nešto od čega mi više ne možemo pobjeći. Nisu li kamere svugdje?
„Moliti za oprost je moć, a uskratiti ili podijeliti oprost također je moć, možda najveća.“
Svi smo čuli za Vrli novi svijet i za 1984. Pitam se da li bi čula za ovu knjigu da nije njenog novog izdanja potaknutog nastankom serije? Vjerojatno ne bi. Sama Atwood kaže kako knjiga ne bi postala opet toliko popularna da nije bilo posljednjih predsjedničkih izbora u Americi. Nisam pogledala seriju, ali sam pogledala trailer i moram priznati da mi se jako sviđa. Primijetila sam da je Zapovjednik dosta mlađahan i zgodan, po hollywoodskim standardima.
„Mi razmišljamo o napretku kao o ravnoj liniji koja uvijek ide prema gore.“
Pročitala sam 1984. i drago mi je da sam pročitala Sluškinjinu priču, jer ona donosi perspektivu žene u mračnom dobu. Drago mi je što sam ju pročitala, jer se mogu osvrnuti i vidjeti što se sada, u ovom trenutku, događa. Ne mogu joj dati ocjenu 5 samo iz razloga što opis knjige po meni jednostavno otkriva previše.
Čitate li „znanstvenu fantastiku“ ovog tipa?
