Alias Grace

„Budućnost je skrivena u sadašnjosti, za one koji je znaju čitati.“

AUTOR : Margaret Atwood

NAKLADNIK : novo izdanje u nakladničkoj kući Lumen

Margaret Atwood književni je div, slavljena zbog svojih zamršenih narativa i oštrih društvenih komentara. S Alias ​​Grace, ona odlazi u 19. stoljeće, pletući priču o zločinu, sjećanju i psihološkoj dvosmislenosti. Roman se temelji na stvarnom slučaju Grace Marks, kanadske sluškinje osuđene za ubojstvo 1840-ih. Atwood koristi pozadinu istinitog zločina kako bi istražila teme roda, moći i pravde. Na površini se čini da je Alias ​​Grace zanosna mješavina povijesne fikcije i psihološkog trilera, te obećava intrigu, misteriju i duboko ispitivanje ljudske psihe.

„Oni koji su sami u nevolji, prepoznaju je u drugima.“

Grace Marks prepričava svoju životnu priču Simonu Jordanu, psihologu koji pokušava otkriti istinu. Optužena je da je umiješana u ubojstvo svog poslodavca Thomasa Kinneara i njegove domaćice Nancy Montgomery. Dok Grace govori, ne možemo se ne pitati: je li ona hladnokrvni ubojica, nevina žrtva ili nešto između?

Roman je strukturiran kao dvostruki narativ, mijenjajući se između Graceine perspektive i one doktora Jordana, koji s njom vodi intervjue u pokušaju utvrđivanja njezine krivnje. Kroz roman vidimo ulomke iz stvarnih povijesnih dokumenata, pisama i novinskih isječaka, koji dodaju sloj autentičnosti, ali i značajno usporavaju pripovijedanje. Priča se kreće naprijed-natrag između prošlosti i sadašnjosti, polako otkrivajući dijelove Graceine povijesti dok također opisuje osobne probleme Simona Jordana.

„Svi bi trebali ponešto zaboraviti i nikada spomenuti.“

Atwoodina je proza ​​elegantna i pomno istražena. Povijesni detalji su bogati, uranjajući u Kanadu 19. stoljeća, ali sama količina informacija često je usporavala tempo. Njena prepoznatljiva upotreba višestrukih perspektiva dodaje dubinu romanu, ali ponekad i zbunjuje pripovijedanje, što otežava potpuno upuštanje u misterij.

Narativ je isprekidan lirskim opisima i atmosferičnim pripovijedanjem. Međutim, dok je njezin jezik često evokativan i slojevit, povremeno odluta u pretjerane detalje, čineći određene odlomke napornima. Uključivanje povijesnih detalja, iako fascinantno, umanjuje hitnost radnje. Uz to, Atwood koristi suzdržan, često distanciran stil koji odražava neizvjesnost koja okružuje Gracein lik. Ovaj distancirani ton, iako učinkovit u stvaranju dvosmislenosti, također stvara osjećaj emocionalne udaljenosti.

„No, kad siđeš s uma, ne ideš nikamo, ostaješ gdje jesi. A penje se netko drugi.“

Grace Marks je fascinantna protagonistica, zagonetna i slojevita, ali ostaje frustrirajuće neuhvatljiva. Glas joj je pažljivo sastavljen kako bi zadržao dojam dvosmislenosti, ali ova suzdržanost ponekad ju čini dalekom, a ne uvjerljivom. Simon Jordan, s druge strane, trebao bi poslužiti kao leća u misterij, ali njegov podzaplet - usredotočen na njegove osobne i profesionalne borbe - često odvlači priču od njezine središnje intrige. Njegove interakcije s gazdaricom i raznim drugim likovima često se doimaju kao nepotrebna smetnja, a njegove unutarnje borbe - iako su trebale odražavati psihološku složenost Graceine situacije - djeluju kao nerazvijene i dosadne. Umjesto da budu zanimljiv kontrapunkt Graceinoj priči, dijelovi Simona Jordana dodatno usporavaju pripovijest.

Sporedni likovi, iako dobro nacrtani, više se doimaju kao dijelovi povijesnog krajolika, a ne kao pojedinci s vlastitom emocionalnom dubinom. Mnogi od njih postoje samo da bi služili zapletu, a ne da imaju vlastiti stvarni razvoj. Nancy Montgomery, na primjer, važna je figura u Graceinoj priči, ali se često osjeća kao jednodimenzionalni lik, a ne kao potpuno ostvarena osoba.

„Ako ne pogriješiš, nećeš nikada naučiti.“

Unatoč svojim čvrstim temeljima, Alias ​​Grace ima svojih nedostataka. Najočitiji problem je tempo. Na više od 450 stranica, roman je predugačak za količinu stvarnog kretanja radnje. Čini se da se mnoge scene ponavljaju, osobito one koje uključuju Graceina sjećanja, koja često vijugaju bez dodavanja puno središnjoj misteriji. Priča Simona Jordana, iako je namjeravala ponuditi kontrapunkt Graceinoj priči, na kraju se činila kao nepotrebna distrakcija.

Dodatno, Atwoodino inzistiranje na dvosmislenosti, iako je intelektualno intrigantno, rezultira nedostatkom emocionalne ukljućenosti. Ako ćete čitati roman nadajući se konačnom odgovoru o Graceinoj krivnji ili nevinosti mogli bi se naći frustrirani nedostatkom rješenja. Iako su teme pamćenja, percepcije i rodne dinamike romana uvjerljive, često su zasjenjene čistom gustoćom pripovijesti.

Štoviše, roman se bori zadržati dosljednu razinu angažmana. Dok su neki dijelovi lijepo napisani i potiču na duboko razmišljanje, drugi djeluju zamorno i nepotrebno razvučeno. Za roman čiji je cilj biti napet i psihološki složen, Alias ​​Grace često se zaglavi u vlastitim zamršenostima, što otežava potpuno uranjanje u priču.

„Ako svijet lijepo postupa s vama, počinjete vjerovati da ste to i zaslužili.“

Iako je Alias ​​Grace dojmljiv povijesni roman u smislu istraživanja, zaostaje u smislu narativnog angažmana. Spor tempo, previše zamršena struktura i emocionalna odvojenost čine ga izazovnim za čitanje. Atwoodina vještina je neosporna, ali romanu nedostaje zadivljujuće pripovijedanje koje se može naći u njezinim najboljim djelima, poput Sluškinjine priče. Za čitatelje koji uživaju u detaljnoj povijesnoj fikciji s dvosmislenim završetkom, Alias ​​Grace je možda ipak vrijedna pokušaja. Međutim, za one koji traže uvjerljiv psihološki triler ili čvrsto ispletenu misteriju, ovaj će roman vjerojatno razočarati. Iako njegove teme roda, moći i povijesne nepravde potiču na razmišljanje, one su zasjenjene sporim ritmom i nedostatkom narativnog pokreta.

Postoji li autor kojeg volite, a koji ima pokoje „loše“ djelo?

Grickajmo knjige zajedno!