Slomljene djevojke

„Knjige umjesto tebe ugase buku misli, stave ti svoje misli u glavu tako da nemaš vlastite.“

AUTOR: Simone St. James

NAKLADNIK: 24 sata knjige

U jesen 1950. godine, četiri učenice pohađaju internat Idlewild Hall. „Idlewild je bio internat posljednjeg izbora u koji su roditelji odlagali svoju sramotu, svoje pogreške, svoje neposlušne djevojke.“ One su djevojke koje, iako vrlo različite, sklapaju savez i odluče se držati zajedno. Bez ljudi u njihovim životima koji ih žele, okreću se jedna drugoj za ljubav i podršku. Sve se nalaze u istoj situaciji, razumiju se. Sve su oštećene na različite načine.

Cecelia (CeCe) Frank izvanbračna je kći bogatog oženjenog čovjeka i kućne pomoćnice. Njezina majka, posramljena time što ju je rodila, pokušala ju je utopiti kad je imala šest godina. Roberta Greene prestala je govoriti nakon što je vidjela svog ujaka s pištoljem u ustima. Katie Winthrop se čini pametnom, odvažnom i neustrašivom, iako je to uglavnom njezin paravan za zaštitu. Napao ju je dječak. Njezini su roditelji okrivili Katie da je osramotila njihovu obitelj i uništila „njihov“ ugled. Sonia Gallipeau je ratno siroče. Niske građe zbog neuhranjenosti, Sonia je sanjala o radu u knjižnici kad odraste.

CeCe, Roberta, Katie i Sonia su djevojke za koje je društvo odlučilo da predstavljaju probleme. Otpisane su kao problematične, ali zapetljano klupko otpetljava, otkriva se ono čega su svi zapravo itekako svjesni – one nisu učinile ništa da bi ih se takvima zaista i smatralo. Njihova problematika događa se u vremenu kada ih društvo nije prihvaćalo i podržavalo. Poslane u Idlewild gdje ih obitelji brzo mogu zaboraviti, ove djevojke se ni na koji način ne treba zanemariti. Grupa izgubljenih, slomljenih djevojaka pronalazi snagu kroz čisto prijateljstvo, ljubav i podršku.

No, šaputanje u hodnicima i vrtu pokreće uvijek prisutnu glasinu da je Idlewild Hall uklet. Idlewild Hall ima mračnu i ukletu atmosferu; sjene koje vas svuda prate, jezivi susreti i osjećaj da nešto tako žarko želi izaći na vidjelo. „Mary Hand, crna dama, u zemlju je zakopana. Brže, brže. Ne daj da te ulovi. Tvoja prija želi biti, tako će ti govoriti.“

„Ako netko nešto zaista želi, naći će načina.“

Vraćajući se u sadašnjost, Fiona shvaća kako postoji toliko starih grešaka – brojne od njih gomilale su se tijekom nekoliko desetljeća. Donekle je pravda zadovoljena, ali Fiona ima taj „novinarski“ osjećaj da još uvijek nešto nije u redu. Stvari se baš ne uklapaju onako kako bi trebale i ona to ne može pustiti unatoč zahtjevima, molbama i izravnom zastrašivanju. „Neke cure jednostavno trebaju biti mrtve. Tu se ništa ne može učiniti.“ Njezina je obitelj vezana za zemljište starog, napuštenog internata za djevojčice Idlewild Hall koji je zatvoren godinama prije nego što je ondje pronađeno tijelo njezine sestre. Nije ni čudo da je ostala zauvijek vezana za to mjesto.

Kada otkrije da je Idlewild Hall kupljen i da će se obnoviti i pripremiti za ponovno otvaranje, Fiona u tome ugleda priliku koja će joj omogućiti zavirivanje u prošlost i mogućnost pronalaska novih odgovora. Njezin dečko, “prijatelj s povlasticama”, a ujedno i policajac, jedan je od onih koji je pokušava urazumiti. Što može pronaći, što uopće traži? Ubojica je osuđen i u zatvoru je već dvadeset godina. Fiona mu ne želi priznati kako gaji određene sumnje. Možda je čovjek koji je zatvoren zbog ubojstva nevin, dok je pravi ubojica desetljećima na slobodi. Ona samo zna da ne smije odustati i da mora saznati što se točno dogodilo. Pod svaku cijenu. „Moram doznati kako je to učinio.“

Smrt njezine sestre nije jedini problem s Idlewild Hallom. Kao žensku školu, predstavljala je predmet mržnje – od strane mještana, samih učenica, ali i učitelja. Nitko nije želio biti na tom mjestu, a kada se zatvorio, svi su gotovo odahnuli i nikad se više nisu osvrtali za tim. Ponovno otvaranje moglo bi opet otvoriti priče o ukletom mjestu…

„Dobra fasada predstavlja veći dio bitke.“

Slomljene djevojke u sebi su kroz cijeli roman nosila dva vremenska narativa koja su se isprepletala tako da su me s vremena na vrijeme ometala u čitanju. Mislim da je najveći dio problema bio u perspektivi pisanoj u prošlosti koja je orijentirana na četiri različita lika, dok je sadašnjost usmjeren samo na jednoga. Iz vremena Idewild Halla proizašla četiri različita pogleda, pa mi trebalo određeno razdoblje da bez većih poteškoća pratim djevojke i njihove priče.

Aspekt ukletog internata i duhova nije me oduševio – štoviše, samo mi je smetao u priči. Zapravo sam cijelo vrijeme razmišljala o tome zašto je autorica uopće uvrstila duha u roman. Uklapa se u priču, ali ne savršeno; imate osjećaj kao da slažete puzzle – taj dio sjeda u prazninu, ali duboko u sebi osjećate kako taj dio tamo zapravo ne pripada. Glavna priča kao takva ima svoje slojeve da se sablasni zaplet čini gotovo suvišnim. Iako nadnaravni element ne umanjuje roman, ne smatram da on nešto posebno dodaje.

Radnja je obećavala puno, ideja je bila zanimljiva, ali je razrada bila slabo izvedena. Ubojica mi je bio klišej, a paranormalni element mi nije bio do kraja razrađen. Čini mi se da je bolje da se držim Kinga.

„Pravda je ideal, ali ne i realnost.“

Volite li duhove u romanima?

Grickajmo knjige zajedno!