Slatko snivaj

„Prije ili poslije jednostavno se moramo suočiti sa svakim jebenim duhom iz prošlosti.“

AUTOR: Anders Roslund

NAKLADNIK: Znanje

Postoji nešto u skandinavskoj kriminalističkoj fikciji što ostavlja trajnu jezu - ne samo od zaleđenih krajolika već i od moralnih ledenih brjegova koji vrebaju ispod površine. Anders Roslund, majstor nordijskog noira, vraća se sa romanom Slatko snivaj (ukupno deseti po redu, nama prvi za čitanje), mračnom i atmosferičnom serijalu o Ewertu Grensu i Pietu Hoffmanu. Roslund, veteran istraživačkog novinarstva, plete narativ koji je manje o uzbuđenjima, a više o psihološkoj koroziji, zalazeći u neopisive zločine s kirurškom preciznošću.

„Ako nema života koji ti se sam nameće, život i ne postoji.“

2003. godine neobjašnjivo nestaju dvije mlade djevojke u Stockholmu. „Dobile su glavne uloge, svaka u svojoj policijskoj istrazi, istoga dana.“ Slučajevi su tiho odloženi, zakopani pod birokratskom prašinom - sve dok jedna od djevojaka nije pronađena živa, godinama kasnije, u vrlo uznemirujućoj situaciji koja aktivira alarm u policiji. Ovo otkriće ne da mira Ewertu Grensu, razočaranom, ali upornom stockholmskom detektivu, kojeg još uvijek progone zločini koje nije mogao riješiti. Grens ubrzo shvaća da ovo nije izolirani incident. Ponovna pojava djevojke nit je koja raspetljava golemu i grotesknu tapiseriju iskorištavanja djece, onu koja dopire do najmračnijih kutova interneta i implicira moćne sile unutar i izvan zakona. „Zašto želiš kopati po nečemu što smo zatvorili kad se gušimo u novim istragama?“ Ali Grens zna da se ne može sam suočiti s ovim čudovištem.

Upravo zato Grens kontaktira Pieta Hoffmana, njegovog bivšeg doušnika, a sada civila koji pokušava voditi miran život sa svojom obitelji. Nagovoren da se vrati iz mirovine, Piet koristi svoju stručnost u tajnim operacijama kako bi se infiltrirao u digitalne mreže koje stoje iza zločina. Njegova prošla iskustva - kao nekoga tko je živio duboko u tajnosti i razumije moralnu mračnost kriminalnih organizacija - postaju vitalna prednost.

Dok Grens i Hoffman traže pravdu paralelnim putevima, priča postaje istraga s dvostrukim protagonistom: jedan čovjek vezan za zakon, ali na rubovima, a drugi oslobođen i slobodan sići u podzemlje. „Dopusti počiniteljima i žrtvama da postanu dio tvojeg posla, ali ne i tvojeg života.“ Njihov lov testirat će granice zakonitosti, etike i njihove vlastite izdržljivosti - a ono što pronađu još je strašnije od onoga čega su se bojali. Ulozi su jasni. Ali neprijatelj je i bezličan i globalan - i još gore, zaštićen samim strukturama koje bi trebale spriječiti takvo zlo.

„Ako sustav ne valja, moraš sam postati svoj sustav.“

Roslundova novinarska pozadina vidljiva je u cijelom romanu. Njegova proza ​​je ekonomična, lišena nepotrebnih ukrasa i često brutalno izravna. Ne piše da bi zabavio - piše da bi razotkrio, optužio i privukao pažnju. Međutim, roman  često žrtvuje emocionalnu rezonancu za proceduralne detalje. Odlomci se mogu činiti repetitivnima ili predugima, posebno u ranim poglavljima. Dijalog je često ukočen i previše funkcionalan, služeći radnji, a ne likovima.

Detektiv Ewert Grens je srce ovog romana, ali to je srce koje jedva kuca. Grens je arhetip izgorjelog policajca: progonjen, nedruštven i vođen krivnjom, a ne pravdom. Njegova ljudskost najočitija je u njegovoj usamljenosti. Piet Hoffman, nasuprot tome, reaktivniji je - čovjek nevoljko uvučen u tamu.

Iako Slatko snivaj ima zanimljivu ideju, izvedba je za mene podbacila u određenim dijelovima. Tema zlostavljanja djece, trgovine ljudima i digitalnog iskorištavanje maloljetnika nesumnjivo je važna. Ali Roslund je predstavlja s takvim nefiltriranim intenzitetom da graniči s voajerizmom. Postoji tanka linija između podizanja svijesti i ponovnog traumatiziranja. Također, roman se prebacuje između perspektiva i vremenskih linija, a da uvijek ne daje do znanja čiji glas slijedimo ili u kojoj smo godini. Iako ta dezorijentacija može biti namjerna, može biti frustrirajuća.

„Što od nas ostane kad se ogole svi slojevi ljudskih odnosa?“

Što se tiče rasprave na čitateljskom klubu, većini je knjiga ostavila vrlo dobar ili odličan dojam. Tijekom rasprave razvila se zanimljiva teorija o simbolici jednog ženskog lika koji se iznenada pojavljuje u radnji, a koji jako podsjeća na važnu osobu iz prošlosti protagonista. Ta osobna, gotovo nadrealna dimenzija koristi se kao emocionalni okidač koji glavnog junaka tjera u potragu za nestalom djevojčicom. Nije sasvim jasno što se zapravo dogodilo s njegovom suprugom i djetetom — autor namjerno ostavlja taj sloj neodređenim, što se nekima svidjelo, a nekima manje.

Ono što je nekima zasmetalo jest struktura romana. Često se skače s jedne scene na drugu, s jedne lokacije na drugu, ponekad bez jasnih prijelaza. Također se osjetila doza naivnosti u nekim dijelovima — kao da se sve odvija prebrzo ili previše "po planu", što smanjuje napetost i vjerodostojnost. Unatoč tome, roman je bio lako čitljiv i dinamičan. Emotivna komponenta, osobito odnos prema izgubljenoj obitelji i unutarnji nemir glavnog junaka, za neke su bili ključan element koji je podigao ukupni dojam. Za druge, upravo ta nedefiniranost i simbolika smanjila je doživljaj. No svakako se radi o romanu koji izaziva raspravu — i zbog same priče, i zbog načina na koji je ispričana. Ukupna ocjena 4,2!

„Ljudi postoje sve dok postoje drugi ljudi koji smatraju da oni postoje.“

Slatko snivaj nije knjiga u kojoj ćete uživati. To je knjiga koju ćete podnositi. Roslundova poruka je jasna: ovi zločini su stvarni, njihove žrtve zaboravljene, a pravda previše spora. Roman funkcionira kao optužnica, ogledalo usmjereno prema slijepim točkama društva. Ali kao djelo fikcije, posrće. Emocionalna jezgra gubi se u brusilici procedure i užasa.

Za obožavatelje koje privlači sirovi, surovi realizam, Slatko snivaj može biti pun pogodak. No, povremene čitatelje kriminalističke fikcije treba upozoriti: ovo nije ugodna vožnja. To je poziv na buđenje i, kao i većina alarma, više je uznemirujući nego dobrodošao.

Kakvi su to slatki snovi?

Grickajmo knjige zajedno!