AUTOR: Aleksandra Filipović
NAKLADNIK: Matulji: Čar - knjiga
Ima li u vašoj okolini morskih pasa?
Karolina morske pse viđa gotovo svakodnevno. Na putu od kuće do škole u busu sigurno bude barem jedan morski pas. Vreba i vidi mu se u očima da je spreman za napad, a Karolina je njegov sladak plijen. Iz njihove perspektive Karolina je mlada, naivna, izuzetno zgodna djevojka s kojom treba nešto napraviti. Nepristojno. Kako bi joj se pokazalo gdje je takvim ljepoticama zapravo mjesto.
Roditelji joj imaju vlastitih problema i više su zauzeti svađama, nego djecom. Naposljetku, Karolina je već gotovo odrasla. Zna se izboriti sama za sebe. „Dobro pazi da ne završiš u nevolji.“
Njezino je samopouzdanje krhko, njezin vanjština ledena. Jednostavnije je sve nositi sa sobom nego to podijeliti s drugima. Iako s najboljom prijateljicom dijeli sve, Karolina zna da i s njom mora povlačiti kočnicu jer je tako jednostavnije. Za sve.
S obzirom da njeno iskustvo s morskim psima, teško je povjerovati da nisu baš svi dečki predstavnici te pasmine. I dok bi zaista željela pružiti priliku nekome, da nađe sigurno utočište, ne može se oteti dojmu da ju stalno nešto ipak vreba. „U čemu je točno problem s tobom i dečkima?“
„Odvlačenje pozornosti najbolja je obrana.“
Aleksandra Filipović donijela je nešto novo sa svojim adolescentskim romanom. Iako primarno namijenjena za mlađu publiku koja tek treba otkriti svijet odraslih, namijenjena je i starijima koji bi trebali proučavati ono što se događa mladim ljudima u njihovoj okolini. Važno je osvijestiti da seksualno zlostavljanje maloljetnika itekako postoji i da se može dogoditi bilo kome, a ne samo nekome koji će dobiti svoju crticu u novinama ako slučaj izađe na vidjelo.
Svi smo mi jednom u životu vidjeli tog morskog psa, možda samo krajičkom oka. Taj treptaj je bio dovoljan da shvatimo koje se namjere kriju iza tog pogleda. Većina nas okrene glavu i nastavi svojim putem, zahvaljujući što se mogla maknuti od tog neugodnog osjećaja. Nažalost, neki tu priliku nikad nisu dobili.
Vrag mi nije dao mira, pa sam se dala u istraživanje prijavljenih slučajeva policiji. Nisam uspjela naći novije podatke. Pronašla sam jedan znanstveni članak koji je pratio podatke o ubojstvima, težim ozljedama, silovanju i bludnim radnjama. U svojoj analizi javnih kriminalnih statistika zadnji podatak bio je iz 2003. godine, kada je ukupno prijavljeno 63 slučaja silovanja i 63 slučaja bludnih radnja. Prema Narodnim novinama, bludne radnje obuhvaćaju „sve radnje poduzete prema drugoj osobi radi zadovoljavanja ili pobuđivanja vlastite ili tuđe tjelesne pohote ako se njome prema usvojenom društvenom shvaćanju grubo u spolnoj sferi povrjeđuje osjećaj stida i morala“.
Prema Martinjaku koji je analizirao karakteristike počinitelja i žrtava, te situaciju kaznenog djela silovanja, pokazao je u svom radu određene stavove i mitove u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Naveo je sljedeće stavove:
„muškarac silovanjem dokazuje svoju muškost
od žena se traži da prihvate niže pozicije u društvu i da se prilagođavaju zahtjevima muškaraca
kulturna slika muškosti podržava ideju muškarca koji je dominantan, snažan, aktivan, on je taj koji započinje seksualnu interakciju, a žena je slaba, pasivna i submisivna
oblik zabavljanja muškarca je i silovanje. Žena mora prihvatiti svoju ulogu poslušnog, popustljivog, zadivljenog pasivnog partnera
muškarci kroz seks pa i silovanje demonstriraju svoju neovisnost
od muškarca se očekuje da bude inicijator seksualne igre, a od žene objekt što ga treba pobijediti
odbijeni (i naravno uvrijeđeni muškarac) teško se zaustavlja (osobito ako je pod utjecajem alkohola) na točki gdje on misli da mu je muškost dovedena u pitanje.
Prema Modly-ju, „u nekim zemljama i nekim sredinama, a obzirom na prijelaz iz 20. u 2l.stoljeće neki stavovi djeluju kao anakronizam, primjerice:
· neke žene trebaju biti silovane jer iskaču iz prosjeka, nisu pasivne i submisivne pa ih se stoga treba podsjetiti na njihovo mjesto u društvu u odnosu na muškarce
· neke žene pak treba silovati zato jer pokazuju preveliku submisivnost pa ih svaki muškarac može silovati; kada žena kaže ne to znači da; sve žene zapravo žele biti silovane“.
„Malo autodestruktivnosti s vremena na vrijeme prirođeno je ljudskoj prirodi.“
Činjenica je da su ovakva mišljenja i dalje široko rasprostranjena. Sve mi žene bi zapravo trebale biti submisivne, više ili manje. Nije li to tragično?
Samo zato što nam je teško zamisliti mladu ženu sa svojim strahovima i traumama ne znači da ona ne postoji. Negdje. I da joj je itekako potrebna pomoć. Trebamo li i dalje nastaviti hodati spuštene glave i stavljati probleme pod tepih?
Grickajmo knjige zajedno!
Comentários