Prosječni indeks sreće

AUTOR: David Machado

NAKLADNIK: Ljevak

Kada bi vas netko pitao koliko ste sretni na ljestvici od 1 do 10, što biste mu odgovorili? Koliko bi vam trebalo vremena za odgovor? Znate li što sve utječe na vašu sreću? Jeste li sretni? Jeste li uvijek isto sretni?

„Sreća je jednadžba kao i svaka druga, s varijablama, konstantama i ponderabilijama koje su povezane s prikladnim operacijama.“

Prije ove knjige čitala sam Lykke, gdje se priča o pozitivnim aspektima sreće, te se kroz knjigu prožima misao kako nije teško biti sretan. No, je li zaista tako? Koliko je teško biti sretan ako si morao otići trbuhom za kruhom zarađivati za egzistenciju, daleko od svoje obitelji? Koliko je teško biti sretan kada ti posao visi o koncu? Koliko je teško biti sretan kada nemaš novaca priuštiti djetetu ono najosnovnije? Koliko je teško biti sretan kada ništa ne ide onako kako bi trebalo biti, a vi ste uložili sav svoj trud?

Portugal je pogodila ekonomska kriza i posla više nema. Daniel je imao posao u turističkoj agenciji u kojoj je radio 15 godina, i sada, sa 37 godina, više nema gdje. Šalje životopise na sve strane, ali ga nitko neće zaposliti. Ostao je sam u Lisabonu, jer se žena odlučila odseliti s djecom u drugo mjesto kako bi tamo pronašla neki posao i ipak nešto zarađivala.

„Navikli smo suditi o ljudima po njihovu zanimanju, a kad im oduzmemo posao, kao da smo im oduzeli ljudskost.“

Daniel je ostao i bez svojeg prijatelja, Almodovarea, koji je u stanju očaja bio prisiljen opljačkati benzinsku postaju. No, njega su uhvatili i on je u zatvoru, a iza sebe je ostavio ženu, koja radi svaki dan i svaku noć kako bi mogla plaćati računa. Iza njega je ostao i sin Vasco, koji mora prolaziti svoje adolescentske godine sam, bez očinskog uzora.

Uz Daniela je ipak Xavier, koji nije napustio udobnost svoje kuće već dvanaest godina. Njegova zanimacija su tetovaže i jednadžbe. I upravo je on postavio Danielu kobno pitanje koliko je sretan na ljestvici od 1 do 10.

Njih su trojica oduvijek bili prijatelji. Zajedno su došli na ideju otvaranja internetske stranice koja bi funkcionirala kao društvena mreže u kojoj bi ljudi tražili pomoć, a na te objave bi se javljali oni koji mogu pružiti pomoć. Nažalost, izgleda da stranica nije postigla nikakav uspjeh.

Bez obzira na sve to, Daniel ne gubi nadu. Svaki dan ustaje, traži poslove, šalje životopise, zove ženu i djecu, brine o prijateljevu sinu. Ali ga pitanje o sreći neprestano prati gdje god se okrenuo.

„Ne želim biti ljudsko biće. Želim biti sretan.“

Ako vas zanima prosječni indeks sreće, on se mjeri i postoji ljestvica zemalja, od one najsretnije, do one najnesretnije. Na samom je vrhu Kostarika, s indeksom sreće od 8,5. Ne postoji zemlja koja je sretna 10. Možda postoje pojedinci koji su sretni 10, ali možda u nekom određenom trenutku. Zamislite to, nitko nije maksimalno sretan.

„Ne bismo trebali imati loše dane da nas podsjete da cijenimo one dobre; radost bi uvijek trebala biti u nama, a ne samo u trenucima olakšanja.“

Na samom je dnu nekoliko država: Bugarska, Burkina Faso, Kongo i Obala Bjelokosti, sa prosječnim indeksom sreće od 4,4, skoro pa duplo manje od prve Kostarike. Tri su u Africi, pa nam je možda jasno, ali Bugarska nam je tu, jako jako blizu. Jedna je i od članica zemalja Europske unije. A kad si član Europske unije, trebale bi ti cvati ruže, zar ne?

Reći ću vam i za Portugal. Portugal dijeli mjesto sa Džibutijem, Egiptom, Mongolijom, Nigerijom i Rumunjskom, čiji je indeks sreće 5,7. Kad pogledate na ove najniže rangirane, čini se da im nije toliko teško. Naravno, svakome su njegovi problemi najteži.

Sad vas vjerojatno zanima gdje se mi to nalazimo. Naš prosječni indeks sreće je 6,0, te smo sretni isto kao ljudi u Estoniji, Južnoj Koreji i Uzbekistanu. To bi onda značilo da je nama bolje nego Portugalu. Trebamo li se onda žaliti kad nam može biti puno, puno gore nego što sad je?

„Ovo je stvarni život, u njemu se moramo suočiti sa spoznajom kako budućnost nije zapisana, kako se bilo što može dogoditi i kako to što će se dogoditi ne ovisi samo o nama.“

Knjiga je izašla 2013. godine u Portugalu, te je 2017. godine prevedena na hrvatski jezik i objavljena u nakladi Ljevka. Gledajući na Hrvatsku, puno se toga promijenilo. Za početak, Hrvatska je ušla u Europsku uniju. Otvorili smo granice, ali su i drugi otvorili granice prema nama. Iz Hrvatske se puno ljudi odselio, otišlo potražiti svoju sreću na nekom drugom mjestu. Možemo reći da nam naš indeks sreće ide prema Bugarskoj, a ne prema Kostariki.

No, danas (pisano u vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu), naš je indeks sreće iznimno visok. Danas smo dobili srebro na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, a Luka je Modrić proglašen najboljim igračem prvenstva. Nismo prvi, ali smo ostvarili najbolji uspjeh do sada, te smo svi iznimno ponosni i sretni. Naš je indeks sreće danas sigurno 10 (vjerojatno bi bio negdje 19 da smo bili prvi).

„Promatramo svijet i odlučujemo hoćemo li se smijati onome što vidimo ili plakati nad tim. Svijet je dobar ili loš samo kad ga netko promatra. Ako ga nema tko promatrati, svijet je samo svijet.“

Ja sam knjigu dobila na nagradnoj igri. Da ju nisam dobila, nisam sigurna da bi mi zapala za oko. Iako mi je naslovnica odlično napravljena, ipak mi je nekako previše tamna, pa mislim da ju moje oko ne bi uhvatilo. Srećom, ipak je.

Nikad nisam gledala sreću na način na koji ju David Machado opisuje. Kada bi mi netko prije postavio pitanje koliko sam sretna, odgovorila bih mu odmah, jer sam uvijek gledala koliko sam sretna u određenom trenutku, a ne općenito. Nikad nisam zapravo razmišljala koliko sam sretna u životu.

„Ljudi se povode za osobnim načelima koja su pročistili do granica apsurda, za vlastitim ukorijenjenim navikama i za iskrivljenim pogledom na svijet utemeljenim na nekoj vlastitoj logici, i nitko nije spreman napraviti odmak, osloboditi prostor za drugačija gledišta koja bi mu omogućila da krene dalje. Čak i kad to od njih zahtijeva realnost, čak i kad nema drugih mogućnosti, ljudi će radije ostati zaglavljeni ondje gdje jesu nego se odmaknuti od svojih ideja.“

Bitno je gledati na sebe. Bitno je biti sretan. Jer ako si ti sretan, svoju ćeš sreću širiti dalje. Netko će te primijetiti i možda ćeš mu ti baš popraviti dan. Ako sebe mijenjaš, i drugi će se mijenjati zbog tebe. Ako se svi počnemo mijenjati radi sebe samih, nema nam kraja. A sreća nije upitna.

„Kako netko može ne razmišljati o budućnosti? Kako mu ne pritišće dušu ono što će doći sutra, idućeg mjeseca ili za deset godina? Kako se netko može svakog jutra buditi, a da ne osjeća ikakvu nadu ili strah od onoga što će se dogoditi?“

Grickajmo knjige zajedno!