AUTOR: Yoko Ogawa
NAKLADNIK: Hena com
„Ako na pola puta odustanemo, ne možemo doći do savršenog rješenja.“
Ti satovi matematike. Tijekom prva četiri razreda osnovne škole, matematika mi je bila omiljeni predmet, toliko omiljen da sam išla na natjecanje. U petom sam razredu bila malo zbunjena sa svim novim predmetima, pa sam tako malo popustila u matematici. Srećom, imala sam divnu profesoricu koja je entuzijastično sve objašnjavala, tako da sam vrlo brzo opet postala odlična u matematici. Toliko je bila dobra da sam išla i na dopunsku nastavu vježbati zadatke, iako realne potrebe za tim nije bilo.
Srednja škola je promijenila stvari. Bilo je kao da nisam nikada imala matematiku. Očajno sam sjedila na satovima misleći jesam li ja ikada slušala taj predmet. Nisam dobivala jedinice, ali veću ocjenu od trojke nikad nisam mogla dobiti. Profesorica je bila zaista simpatična, bila mi je i razrednica. Na njoj se vidjelo da odlično zna matematiku, ali ju jednostavno nije znala objasniti. Polako, ali sigurno, počela sam prezirati matematiku.
„Ne treba se stidjeti neznanja, ono je samo putokaz u novu etapu učenja.“
Istinski sam se divila ljudima koji slova pretvaraju i brojeve, a brojeve u slova. Bilo je nešto čarobno u tome da oni zaista razumiju matematičku radnju, a ne kao mi ostali slijepo pamtimo formule koje primjenjujemo jer nam je netko rekao da u određenom zadatku ide baš ta formula. Poput slijepca koristila sam formule, rješavala zadatke, a da nisam imala pojma zašto sam to koristila i što točno to znači.
„Ako dokaz nije lijep, onda nema vrijednosti.“
Vjerojatno ste se onda zapitali kako je ova knjiga uopće završila u mojim rukama. Iskreno, ne znam ni ja sama. Gledala sam novitete i ovaj me je vukao. Ne u smislu, dođi, ova će te knjiga oboriti s nogu, nego uzmi me jer ću ti možda biti najmanje dosadna. Ipak je bila riječ o matematici. Kao po kazni sam ju uzela u ruke. Odmah sam okrenula knjigu na kraj da izračunam koliko ću dugo morati robijati ovoj knjizi. S obzirom da ima neki dvjestotinjak stranica, mislila sam kako ću si dati 4 dana da ju pročitam, da si olakšam patnje.
Počnimo s patnjom.
Profesor matematike genijalac je koji je u prometnoj nesreći prije mnogo godina oštetio mozak koji mogu je ograničio sjećanje na samo 80 minuta. Sjeća se svega što se dogodilo do trenutka nesreće, a sve nakon toga nestaje za sat i dvadeset minuta. „Brojke su bile njegova desna ruka ispružena da se rukuje, no istovremeno i ogrtač, koji ga je štitio.“
Kako bi koliko toliko normalno funkcionirao, njegova šogorica zapošljava domaćicu kojoj je zadatak pospremiti, počistiti i skuhati. Iako je imala teže poslove, ovaj se pokazuje kao pravi pothvat jer je profesor nju upoznavao svaki dan, te joj postavljao jedna te ista pitanja. Njega nije zanimalo odakle je i čime se bavi u slobodno vrijeme, njega je zanimalo koji je njezin broj cipela, koliko je kilograma imala kada se rodila i koji joj je telefonski broj, sve u svrhu čarobnoga svijeta matematike.
„Uistinu dobar dokaz posjeduje besprijekornu čvrstoću i fleksibilnost.“
Ona si jednostavno nije mogla pomoći, dopustila mu je da ju uvede u taj svijet. „Sjaj u njegovim zjenicama, uzdah udivljenja, riječi pohvale ljepoti jednadžbe koje bi joj prethodile – već je samo to bilo bremenito smislom.“ Baratajući nekim naizgled običnim brojem, profesor bi joj objasnio njegovo svojstvo, a ponekad bi ju toliko začarao da se ona sama našla u vrtlogu matematike, rješavajući zadatke. On je bio poseban, svojim je znanjem inspirirao. Činilo se da je sasvim nebitno što je ona domaćica, a on profesor svjetskog kalibra.
Patnja je prestala nakon nekoliko stranica. Osjećala sam profesorovu prisutnost pokraj sebe dok su moje oči halapljivo prelazile preko svake stranice. Njegova zaljubljenost u matematiku bila je naprosto zarazna. Zbog njega sam uvidjela pravu, istinsku ljepotu jednadžbi i brojeva. Činjenica je da ga je život unakazio, oduzeo mu ono što mu je trebala da beskompromisno živi matematiku. Bez obzira na to, on ju je i dalje živio. Možda njegovo pamćenje nije radilo kao nekada, ali brojevi su uvijek bili uz njega. Oni ga nikada nisu napustili. Nije ni on njih.
„Rješavanje problema za koji se sa sigurnošću zna da rješenje postoji, nalik je uspinjanju na planinski vrhunac uz pomoć vodiča.“
Naposljetku, tako je i sa svime u životu. Nije teško spoznati ljepotu bilo čega ako vidite nekoga tko živi za ono čime se bavi. Doduše, vrlo je malo ljudi koji istinski vole matematiku, pa ju je teško i zavoljeti. Međutim, ako naiđete na nekoga, uhvatite ga i ne mičite se od njega. Sigurna sam da će vas matematika bez problema prigrliti.
Ako niste našli nekoga, dovoljno će biti da uzmete u ruku Profesorovu omiljenu jednadžbu. Vjerujte mi, nećete požaliti. Govori vam netko tko nije ljubitelj matematike kao takve. Ova će vas knjižica začarati. Garantiram.
Matematici nije bitno tko ste. Bitno je da uvidite da iza jednog običnog broja stoji novi, čaroban svijet.
„Ljepota reda u matematici upravo je u tome što od njega u svakodnevnom životu nemamo nikakve koristi.“
Volite li matematiku?
Grickajmo knjige zajedno!
コメント