Prije nego što se kava ohladi

„Pogled unatrag otvara put prema nama.“

AUTOR: Toshikazu KAwaguchi

NAKLADNIK: Puls

Koliko ste često pomislili na vraćanje u prošlost i na ispravljanje određenih situacija, trenutaka? Biste li se vratili nazad ili mislite da biste povratkom neminovno promijenili sadašnjost, pogotovo ako ste njome trenutno zadovoljni?

Što kad bih vam rekla da postoji kafić koji uz kavu nudi povratak u prošlost?

U tokijskoj kavani koja stoji još od razdoblja Edo, postoji stolica koja je najudaljenija od vrata. Lokalna legenda kaže da vas ova stolica može vratiti kroz vrijeme sve dok se pridržavate određenog seta pravila. Dobrodošli u Funiculi Funicula, mali kafić u uskoj uličici u Tokiju, osnovan 1874. Osim nekoliko manjih renoviranja, malo se toga promijenilo. Naravno, uvedena je električna energija, nemojte se brinuti. Sadašnji su vlasnici bračni par Kei i Nagare, dok Nagareova rođakinja, Kazu, studentica, pomaže kada nije na predavanjima. Upravo će vam ona natočiti kavu kada poželite otploviti u prošlost.

Redovite mušterije ležerno ulaze i izlaze s poznatom lakoćom, osim žene u bijeloj haljini koja uvijek sjedi na istom mjestu, za istim stolom, najčešće zaokupljena čitanjem svoje knjige "Ljubavnici". Ona je zapravo duh koji je zanemario slijediti najvažnije pravilo vraćanja u prošlost - dovršiti kavu prije nego što se ona ohladi.

U četiri isprepletena poglavlja, Kawaguchi poziva čitatelje da prate četvoro neustrašivih avanturista koji žele drugu priliku kako bi ponovili presudan razgovor u njihovom životu. Ambiciozna, poslovna žena Fumiko očajnički želi biti otvorenija i ranjivija tijekom svog posljednjeg sastanka s dečkom Gore-om prije nego što on prihvati posao u Americi i ode bez nje. Medicinska sestra Kohtake želi još jednu priliku za razgovor sa svojim suprugom Fusagijem prije nego što ga je Alzheimerova bolest u potpunosti preuzme. Vlasnica bara niz ulicu, Hirai, shvaća kako želi razgovarati s mlađom sestrom Kumi, koju izbjegava dugi niz godina. Na kraju, vlasnica kafića Kei, želi upoznati nekoga, dok Nagare nije siguran je li to dobra ideja. Ako se Kei odluči na taj korak, mogla bi biti najsretnija na svijetu ili bi joj se srce moglo slomiti na tisuću dijelova.

„Istina uvijek želi izaći na vidjelo.“

Prije nego što se kava ohladi prvotno je napisan kao scenarij, a zatim je pretvoren u knjigu. Toshikazu Kawaguchi se oslanja na bogatu japansku kazališnu tradiciju, koja uključuje elemente nadnaravnoga: strašne duhove u bijelim haljinama zarobljenima između fizičkog i duhovnog svijeta koji mogu prokleti svakoga tko im zasmeta (i koji, komično, svako malo ustaju od stola kako bi koristili kupaonicu).

Prije nego što se kava ohladi duboko zaranja u melodramu, vrteći se oko likova koji žude za ponovnim povezivanjem s drugima kako bi dobili drugu priliku; da isprave ono što su rekli, kako bi ponovno proživjeli trenutak. Kao i svi mi, i likovi su žrtve te neutažive čežnje za pokušajem ponovnog pisanja povijesti.

Kako sama nisam nikakav ljubitelj kave (čitaj: uopće ju ne pijem i zaista mi je groznog okusa), nisam imala pretjerana očekivanja od knjige. Mislim, dajte, kava ne može biti bolja od kakaa, ni u jednom svemiru! Kava jednostavno nije moj napitak, a na koncu ni knjiga koju je napisao Toshikazu Kawaguchi. Za početak, opis na poleđini dosta je drukčiji od sadržaja knjige. Neću vam uopće kvariti radnju, ali pravilo koje glasi da možete biti u prošlosti onoliko koliko kavi treba da se ohladi nije jedino pravilo. Pravila ima više nego nameta koji hrvatski poduzetnici moraju platiti, a ponovit će se toliko puta da ćete u nekom trenutku imati dojam da u knjizi od dvjesto stranica čitate pravilnik Hrvatske gospodarske komore zajedno sa Ustavom Republike Hrvatske. Osim toga, neka pravila golicaju maštu toliko da očekujete dodatna objašnjenja. Međutim, ona izostaju – jer jedino je objašnjenje pravila da su ona tako propisana. Vjerojatno ih je bilo važnije nabrajati.

Nadalje, duh žene u bijeloj haljini zapravo nije uopće razjašnjen, niti je strašan. Ukoliko uzmete knjigu u ruke, živo me zanima što ćete misliti o njezinim sposobnostima. Ipak, element nadnaravnog neću uzeti kao nužno negativan kriterij, jer je vjerojatno pitanje razlike u kulturi. Japanci vole duhove i oni su većinom prisutni u brojnim knjigama, serijama i crtićima. Možda bi bilo bolje da je duh malo strašniji. Ili smisleniji. Pogledajte Ustav Republike Hrvatske: možda tamo pronađete dodatno objašnjene o duhu u knjizi.

Na koncu, sve četiri priče bile su mi plitke i predvidljive. Nakon recitiranja svih pravila, znala sam u kojem će se smjeru radnja kretati, a postupci likova u meni nisu izazvali nikakvu emociju. Štoviše, u određenim trenutcima sam se borila sama sa sobom kako bi što prije došla do kraja i zaboravila na epizodu s kavom (i uzela ljubljeni kakao u ruke).

Dam se kladiti da bi povratak u prošlost duže trajao kada bi vam ja napravila jedan kipući kakao! Postoje različite vrste kavoljubaca, ali nitko ne može odbiti slatki kakao, zar ne? Pogotovo ako u njega dodam malo cimeta i sljezovih kolačića :)

Grickajmo knjige zajedno!