„Do cilja se stiže pod uslovom da ne skrećeš s puta, ne zastajkuješ puno i ni na trenutak se ne osvrćeš.“
AUTOR: Olivera Savić Balašević
NAKLADNIK: Vlastita naklada
Postoje generacije odrasle na Balaševićevim pjesmama. Citiraju se svakodnevno, pjesme su nekome uvijek u uhu, a koncerti su se pohađali gotovo hodočasnički. Mene je to nekako zaobišlo. Ne mogu reći da zašto, ali nikad nisam zastala usred njegove pjesme i doživjela emociju. On je za mene više bio pjesnik, nego pjevač i nekako sam uvijek smatrala da su njegove pjesme trebale biti u knjigama, a ne biti puštane u eteru i izvođene na koncertima. Očigledno je kako sam ja zaista u manjini.
„Hrabrost je samo nijansa iste boje ponosa i tvrdoglavosti.“
Balašević je i izdao nekoliko knjiga, koje su me opet zaobišle u širokom luku. Jednostavno, znala sam da on i ja nismo na vi i da je bolje zaobići nešto u što bi sigurno ušla s velikom dozom skeptičnosti. Zašto onda na mom blogu stoji recenzija koju upravo čitate? Iskreno, vjerojatno me je knjiga sama pronašla. Do izlaska knjige, nisam bila sigurna ima li Balašević obitelj, a kamoli kako bi se članovi obitelji mogli zvati (znam da se pitate ispod kojeg kamena živim). Knjigu sam vidjela i pomislila: „tko je Olivera? Je li ona Balaševićeva žena“? Ispostavilo se da mu je to žena koja je izdala svoju biografiju. Ne mogu reći da sam odmah žudjela za knjigom u rukama, ali me zaintrigirala. Kad već ne posežem za pjesmama i knjigama njenog muža, možda bi mogla posegnuti za njenom knjigom i vidjeti zašto je Balašević tako poseban. Sudbina je htjela da u periodu izlaska knjige posjetimo Bjelovar i svratimo u najbolju knjižaru na svijetu Knjigicu i vidimo što vlasnica Adela ima novoga u ponudi. Uz pažljivo njuškanje po policama, u središtu se nalazila upravo Planeta Dvorište i na koncu završila sa mnom.
Bilo je jednostavno suđeno da ju pročitam. Krenula sam i otkrila kako Olivera u Planeti Dvorište piše o sebi, a ne o njenom slavnom mužu.
„U životnoj školi mnoge se lekcije jednostavno moraju savladati iz prve.“
Njezin je život obilježila Planeta Dvorište, njezin mali komad svemira, njezin prvi pravi dom. „…moje prve uspomene počinju tek na Planeti Dvorište, u našem prvom stanu, i ostavom tako uskom da se iz nje sa velikom teglom kiselih paprika moralo izlaziti unatraške, bez okretanja.“ Taj komad zemlje naučio ju je svemu i pripremio ju za odrasli život, podsjećajući kako je dobro odrasti i zadržati djevojčicu u sebi.
Otac ih je ostavio, a majka Pelka je sama odgajala Oliveru i njenog starijeg brata Zorana. Bez formalnog obrazovanja, nije mogla puno, ali ipak im je dala sve – pazila da su nigdje ne idu praznog trbuha, da im kupi koju jabuku kad ostane koji novčić više, da ne hodaju u raspadnutoj odjeći i da budu svoji. Ipak, emocije je gotovo uvijek čuvala isključivo za sebe. „Da ne bude zabune, moje detinjstvo je od onih varljivih bajki, koje su tužne kad se pričaju, a srećne kad se žive.“
„Siromašnu decu žale svi osim siromašne dece.“
Doista, odrastanje u neimaštini moglo je biti izvor tuge i gotovo sigurna predispozicija za okrivljavanje životnih okolnosti za potencijalni neuspjeh u životu. Olivera za to nije marila, u život je ušla puna energije, skačući u vodu prije nego što je naučila plivati. Svaki novi dan za nju je bila prilika da nauči nešto novo, da savlada nešto novo i da nikad ne pokazuje da je slaba, iako bi se tako nešto moglo očekivati od djevojčice iz Zrenjanina. Ni u jednom trenutku nije pokazala zavist prema onima koji imaju više od nje, niti je radila nešto kako bi si priskrbila nešto materijalno, nešto opipljivo. Sve što je radila, radila je zbog radosti života, zbog svega divnoga što donosi svaki novi dan.
Jesam li nešto saznala o slavnom Balaševiću u Planeti Dvorište? Nisam, saznala sam nešto o djevojčici Oliveri i shvatila koliko mi je drago što sam mogla upoznati tu djevojčicu punu života. Voljela bih da svaka djevojčica bude poput Olivere. Voljela bih da sam ja kao malena bila poput nje. Voljela bih kada bi svako dijete u sreći provelo svoje djetinjstvo, kao što ga je Olivera provela, bez obzira na sve.
Saznajte tko je Olivera Savić Balašević. Što prije.
„Svoju zvezdu ne biraš, pod njom se rađaš. Možeš ju dotaći jedino uspinjući se ka njoj, a ne čekajući da padne.“
U kojoj ste knjizi otkrili puninu života?
Grickajmo knjige zajedno!
Comments