AUTOR: Marina Vujčić
NAKLADNIK: Fraktura
„Gotovo sve što se kaže, rečeno je uzalud.“
„Efekt leptira označava da u složenim, nelinearnim dinamičkim i determinističkim sustavima postoji velika osjetljivost na mala odstupanja od početnih uvjeta. Iz tog razloga i vrlo male razlike u početnim uvjetima mogu dovesti do bitno različitih ishoda.“ (Wikipedia)
Iskreno, meni je efekt leptira uvijek bio totalna glupost, da ne kažem neku drugu riječ koja počinje sa piz a završava na darija. Kužite, leptir koji je mahnuo krilima u Brazilu može uzrokovati tornado u Texasu. Daj me nemoj. Vječito sam bila protiv te teze jer koji onda vrag ja radim? Ako će tamo neki leptir mahati i gurati me u određenim smjerovima, onda bi ja samo trebala čekati kad će on zamahnuti krilima.
Da nije bilo gospodina leptira, ovaj blog vjerojatno nikada, pa ni tad ne bi nastao. Nakon što sam diplomirala, planirala sam početi stažirati i zaposliti se. Simple as that. Međutim, nastale su čudnovate zavrzlame u našoj divnoj birokraciji (tko ju ne bi volio) i ja sam čekala na staž godinu dana. U tih godinu dana nisam smjela ništa drugo raditi jer nisam smjela imati dana radnog staža ako želim ići na pripravništvo (da, država me je tjerala da budem kod kuće). Kako bi sačuvala zdrav razum, otvorila sam blog.
„Korak po korak, a nikad unatrag.“
Tri godine kasnije, Knjigožderonja i ja neopisivo uživamo u moru knjiga, slikamo, pišemo, družimo se, upoznajemo nove ljude i prekomjerno grickamo. Zahvalna sam tom leptiru neopisivo!
„Možda je svaka nehotična misao iskoristiva. Možda se baš u njima krije pravi potencijal života.“
Da leptir nije zamahnuo, vjerojatno ne bih završila ni na stažu u Bjelovaru, pa sad ni u Rijeci. Koliko god bila na početku ljuta što neću stažirati u Osijeku, uvidjela sam koliko je to zapravo bilo prekrasno iskustvo za mene. Snalaženje u totalno nepoznatoj okolini, osamostaljivanje, odrastanje. U Rijeci sam dobila odjel koji sam htjela, uvažavaju me, poštuju i dobila sam brojne prilike koje u ovako kratkom vremenu sigurno ne bi dobila u Osijeku.
„Neželjene prošlosti lakše se sjećati kad znaš da je postala prošlost.“
Budem ja ljuta na tog leptira jer me pogurne tamo gdje ja nisam htjela. Nekad ne vidim zašto sam morala završiti baš tu gdje jesam, ali nastojim tom leptiru dokazati da ja mogu iskoristiti maksimum iz onoga gdje dođem.
No, da. Zašto ja o leptirima?
Upravo zbog Olivera Radmana, koji je odlučio svoj pedeseti rođendan provesti potpuno budan, pušeći ukupno 50 cigareta. „Popušit će ih ravno pedeset, kao da puše u pedeset svjećica na torti koje opet neće biti.“ Tu je malu žrtvu odlučio prirediti u čast svojoj preminuloj sestri blizanki Eleni, koja je umrla na njihov rođendan prije dvadeset šest godina. Njegov život nije imao nikakvog smisla otkako je ona umrla, on se sveo na puko preživljavanje. „Smrt. I kako onda voljeti riječi? Taj jezivi deficit samoglasnika, to lomljenje jezika da bi se imenovalo nešto toliko nepopravljivo.“
„Drugi nam prenesu svoje pamćenje našeg dolaska na svijet i onda smo prisiljeni to uzeti zdravo za gotovo.“
Njegov beskorisni život odlučio je barem malo prodrmati na jedan dan. „Ovo je dan, ovo je noć kad ona mora zaživjeti iako ne živi.“ Znao je da bi Elena živjela život u potpunosti, ali on to jednostavno nije mogao.
„Hajdemo nekamo.“
I što će, na koncu konca, sam u kući? Gledati kazaljke kako se lijeno pomiču?
Oliver odlučuje krenuti u šetnju, pušeći cigarete. Mirna noć, gotovo nikoga po putu. Neko svjetlo gori usamljeno, a na prozoru žena. Olivera je zanimalo što bi se to moglo kriti iza zastora, tko se tamo nalazi, što radi. Magdalenu je pak prožeo strah. Vidjeti neznanca kako bulji u njezin prozor utjerao joj je strah u kosti. Zna da je ostala sama i da se mora brinuti za sebe i djecu, ali odakle joj snaga kad se uplaši i najobičnijeg prolaznika u noći?
„Kad su djeca u pitanju, moral postaje varljiva kategorija.“
Viktor je ostao sam u stanu nakon što je djevojka s kojom je proveo noć pozvala taxi. Gledao ju je s prozora kad je ugledao neznanca kako joj prilazi i nešto joj govori. Zabrinut, kreće iz stana ne razmišljajući. Naravno, djevojka je već ušla u taxi, neznanac nastavio svoju šetnju, a Viktor se sjetio da je zaboravio ključ u stanu. Vrata su se zaključala, a on je ostao na hladnoći. Sve zbog glupog neznanca koji mu je vjerojatno upropastio ostatak života.
„Što je jedna neškodljiva laž u odnosu na nepovratnu štetu koju će izazvati istina?“
Gretu je prevario muž, jednom, slučajno. Neće se više ponoviti. Mogla je otići, ostaviti ga, ali je izabrala ostati, ne znajući zapravo zašto. Nije pukla na njegov preljub, nije mu dala posebne emocije. Raspala se u naizgled nebitnom trenutku. Oliver tada nije bio u šetnji.
„Slabost izbjegava svjedoke.“
Oliver je provodio svoj dan, hodajući bez cilja, brojeći korake, čekajući kraj dana. Podnio je žrtvu za nju. Ispao je iz svog beživotnog kolosijeka na jedan dan i uopće nije uživao. Njegov je život prestao s Eleninim posljednjim otkucajem srca. Razlika je samo što je njegovo nastavilo kucati, namjerno mu produžujući život.
On nije bio vrijedan života, bio je beskoristan sebi i svijetu. Elena je bila ta koja je unosila svjetlo u tuđe živote, on je samo prolazio pokraj drugih.
„Neznanci koje doista ne poznaješ daleko su manje štetni od neznanaca s kojima živiš.“
Opasno je misliti da drugi ne utječu na nas, da nas i sama pojava drugih ljudi ne dira. Opasno je podcijeniti moć koju druge osobe imaju nad nama. Naše korijenje se račva tolikom silinom da je nemoguće ne ispreplesti se s tuđim korijenjem.
Zaista je opasno pomisliti da mi ne utječemo na druge ljude.
„Nije nužno gledati u druge da bismo ih imali u mislima.“
Marina me je dobila. Uistinu dobila. Mislila sam početi otkrivati njeno pero sa Susjedom, ali ju je sudbina htjela dovesti u Rijeku na predstavljanje Pedeset cigareta za Elenu. I dobro da ju je dovela.
Moj je mozak opušteno upijao njen riječi kao spužva. Papir i olovka su samo na par trenutaka bili u upotrebi jer sam ja željela upijati njene riječi i njena razmišljanja.
Pišući pedeset cigareta za Elenu, htjela je pokazati kako i naizgled najbeskorisniji ljudi imaju ulogu na ovome svijetu. Htjela nam je dočarati tu zanimljivost uzročno posljedičnih veza.
Zanimljiva je činjenica da je radnju smjestila u 24 sata, koji je počinjao 15.05. i završavao 16.05. Naime, 15.05. je rođendan njenog pokojnog supruga, a 16.05. je upravo Marinin rođendan.
„Nema falsifikata koji može popraviti nepopravljivo.“
Ona piše o malim ljudima, usamljenim ljudima, osobenjacima s malim brigama koje u njenim romanima postanu ogromne. I možda je baš zato izuzetno posebna.
Da, postoji toliko knjiga koje samo čekaju da ih se pročita. Postoji čitavo more knjiga koje će vas beskompromisno ostaviti bez daha. Dobra je stvar što ne morate posezati daleko za njima. Marina ima upravo jednu za vas.
Pedeset cigareta za Elenu čitali smo i u našem čitateljskom klubu i nitko joj nije dao manju ocjenu od 4! Ukupna je ocjena zato bila visokih 4,6! Složile smo se da nam se svidjela, pogotovo u stilu pisanja. Kako bi neke čitateljice rekle, vidi se da je žena završila studij hrvatskog jezika i književnosti. Raspravljale smo i o efektu leptira i na koji način ljudi utječu na naš život. Pedeset cigareta za Elenu bio nam je najbolji pokazatelj kako na nas ne moraju nužno utjecati osobe koje poznajemo, nego i slučajni prolaznici s kojima smo ukrstili živote na svega nekoliko trenutaka. Na kraju, složile smo se da postoji samo jedan život i da bi ga trebali što bolje proživjeti.
„Oprost se ne traži od onih koji su te neupitno osudili.“
Grickajmo knjige zajedno!
Comments