Pariška knjižnica

„Knjižnica je most između kultura, načinjen od knjiga.“

AUTOR: Janet Skeslien Charles

NAKLADNIK: Mozaik

Ruke gore ako ste htjeli raditi u knjižnici! Moj posao, kojeg jako volim, podrazumijeva rad s ljudima. Koliko god da ga obožavala, s vremena na vrijeme voljela bih kada bi moj radni dan bio izoliran od svijeta – da radim bez ičijeg prekida ili upada. Za takve radne dane izabrala bi dva posla: slaganje odjeće po skladištima (radila sam to kao student, dušu dalo za introverta u meni) i slaganje knjiga. Zamislite tu čaroliju – dolazak knjiga u knjižnicu, listanje, uvođenje u sustav, slaganje na police, preslagivanje, otkrivanje krivo zametnutih knjiga, pronalazak pravih knjiških bisera…

Mogu li se ipak transportirati u taj scenarij na više radnih dana?

Dok se ne odlučim na knjižničarstvo kao profesiju, ne preostaje mi ništa drugo nego uživati (i suosjećati) u avanturama onih koji rade s knjigama, koji dišu i žive kroz te čudesne stranice koje nas mogu teleportirati u svaki zamislivi (ili nezamislivi) kutak svemira.

„Knjižnice su pluća, a knjige svjež zrak koji se udiše kako bi srce nastavilo kucati, kako bi mozak nastavio zamišljati, kako bi nada i dalje postojala.“

Hitlerove trupe neumorno napreduju Europom, a Odile Souchet izbjegava ljude koji konstantno razgovaraju o ratu. Naravno da Njemačka nema nikakve šanse protiv nadmoćne francuske vojske! Tek je završila knjižničarsku školu i žudi za poslom u prestižnoj Američkoj knjižnici u Parizu. „Poput korica knjiga, nekih kožnih, a nekih platnenih, svaka vrata u Parizu vodila su u neki neočekivani svijet.“ Upravo bi tamo mogla provoditi dane uronjena u ogromnu i raznoliku zbirku knjiga, rijetkih rukopisa, međunarodnih časopisa i novina — izmjenjujući ljubav prema tom dragocjenom papiru s različitim diplomatima, piscima, iseljenicima, političarima i ekscentričnim francuskim bibliofilima. „Knjige – neovisnost – sreća.“ Kao knjižničarka, Odile bi mogla postati moderna, neovisna žena, bez obzira što bi time navukla na sebe bijes njezinih tradicionalnih francuskih roditelja.

Nitko nije bio bolji kandidat od nje. Posao iz snova bio je njezin. No, kada Američka knjižnica primi vijest da je Maginotova linija probijena, Odilein svijet se raspada. „Ja nisam bila osoba koja sam mislila da jesam.“ Uz francusku vojsku u punom povlačenju i nacističke trupe koje se opasno približavaju Parizu, Grad svjetlosti postaje mračan, a Parižani se pripremaju za bombardiranje. Predano osoblje, volonteri i pokrovitelji odlučni su u održavanju svakodnevice i pripremaju Američku knjižnicu za njemačku okupaciju. Zajedno s ostatkom zaposlenika, Odile se pridružuje otporu, dostavljajući knjige židovskim čitateljima kojima je zabranjen ulazak u knjižnicu. No, kad se počinje osjetiti kraj rata, kada patnju zauzme nada, umjesto da se raduje, Odile saznaje za izdaje koje joj onemogućuju da ostane u gradu koji voli ili da radi na mjestu koje postalo njeno utočište. „Ljudi su čudni. Nemoj im to zamjeriti. Nikad ne znaš što im je u srcu.“

U međuvremenu, preko bare i četrdeset godina u budućnosti, susrećemo drugu protagonisticu. Lily je pametna djevojka koja se suočava s bremenom adolescencije u prašnjavom gradu u Montani. Dosađuje se, nemirna je i osjeća se izdanom od strane svoje najbolje prijateljice, a sama sebi odvlači pažnju izmišljajući priče o susjedi koja živi u blizini, elegantnoj staroj udovici tajanstvene prošlosti. Lily će ući u Odilein dom, gdje će otkriti što je ta hrabra knjižničarka nosila u srcu sva ta desetljeća…

„Ljubav znači prihvatiti nekoga, svaki njegov dio, čak i one dijelove koji ti se ne sviđaju ili koje ne razumiješ.“

Odile nije pravi protagonist ili antagonist u punom smislu te riječi. Ona je stvarna žena od krvi i mesa koja u isto vrijeme pomaže ljudima, dok druge ranjava svojim postupcima i riječima. Unatoč ratnim nedaćama, rat ne može automatski učiniti ljude herojima, pa čak ni dobrim osobama, ali ih nedvojbeno oblikuje, kao što Odilein lik neprestano pokazuje.

Uranjajući u okrilja Drugog svjetskog rata, Pariška knjižnica u sebi nosi ljubav prema knjigama. Umjesto s likovima, ja sam se povezala sa prostorijama ispunjenim knjigama koje su predstavljale prijetnju. Njihova sudbina je bila jedina stvar koja me je zanimala – u Pariškoj su knjižnici one za mene imale dimenziju likova u kojoj sam neopisivo uživala.

Pariška knjižnica zanimljiva je priča o ljubavi i gubitku, ljubomori, kajanju, žrtvi i iskupljenju. Ispituje snagu pravog prijateljstva i ostavlja čitatelja u razmišljanju o ranama koje mogu ili ne mogu zacijeliti, te mogu li vrijeme, udaljenost i odlučnost izgraditi most do istinskog oprosta.

„Jezik su vrata koja drugima možemo otvoriti i zatvoriti. Riječi koje koristimo utječu na percepciju, kao i knjige koje čitamo, priče koje pričamo drugima i sebi.“

Želite li postati knjižničari?

Grickajmo knjige zajedno!