„Možda neke stvari i jesu neprocjenjive, no većinom su nepromjenjive!“
AUTOR: Tajana Obradović
NAKLADNIK: Funditus
Gotovo smo se svi navikli na činjenicu da se pristojan posao u Hrvatskoj može dobiti isključivo preko veze. Tržište rada toliko je nesigurno da i ne ostavlja mjesto za izbor, pa je samo bitno da se posao dobije, a ako je preko veze – nije bitno kakve kvalifikacije osoba ima, već će se nekako snaći. Pogotovo ako je riječ o državnom poslu, jel`. Znala sam dobiti studentski posao „preko veze“, ako se to može nazvati veza. Uvijek je bila riječ o brzom popunjavanju mjesta – netko je dao otkaz i trebao im je netko već idući dan. Prijatelj ili prijateljica su me preporučili i eto mene.
Ipak, stvarno je lijepo znati da si dobio posao isključivo zbog vlastitih kompetencija, obrazovanja, rada i truda. Muž i ja smo dobili prekrasne poslove na odjelima koje smo zaista htjeli (onkologija, hvala na pitanju). Bilo je nešto gotovo magično kada sam na razgovoru za posao pričala o kongresima na kojima sam bila, područjima interesa i objavljenim radovima, a ljudi preko puta su zaista slušali. Sretna sam jer sam na svom radnom mjestu uvažena i što se moje ideje prihvaćaju kako bi mogla konstantno raditi na sebi. No, istovremeno, teško je gledati one koji ne vole svoj posao i koji od trenutka kada dođu na posao, počnu odbrojavati sekunde do kraja radnog vremena. Toliko su se uhvatili za tu sigurnost da im ne pada na pamet potražiti nešto u čemu će uživati, nego polako propadaju gledajući na sat. I tako svaki dan idućih 40 godina.
„Kad se putovi ukrste, događaji postaju neminovnost.“
Veronika Babić jedna je od onih entuzijastičnih radnika: znatiželjna je i želi obaviti dobar posao. Doduše, nakon što se razvela, došla je u teško razdoblje, a sa svojom diplomom novinarstva nije mogla puno dobiti. Srećom, njezin rođak Ante Odžak priskočio joj je u pomoć. „…jer karijera građena na vezama i posluhu traje koliko i moćnici koji su ga postavili. A apetiti rastu.“ Zbog njega je dobila dobar i siguran posao u osiguravajućem društvu kao likvidator u odjelu šteta. Kao što je i obećao, posao nije težak i Veronika se u njemu brzo snašla.
Mali problemčić nastao je kada je Veronika na pristojan način zamoljena da u svojoj korporaciji uzme i jedno osiguranje na svoje ime. Naposljetku, nije li to najbolja reklama za osiguravajuće društvo? Veronika je zbog toga ipak počela osjećati pritisak i odlučila se požaliti svom rođaku. Odjednom, kao da je pokrenula domine i ništa više nije bilo isto. Bez obzira koliko ona bila dobra u svom poslu, više nije mogla dalje zbog onoga što je njezin rođak napravio. Štoviše, činilo se kako je svakim danom situacija sve gora i gora. „Predobra si, a ljudi to ne vole jer ih podsjeća na vlastitu prljavost, pa te žele povući u svoje blato. Nije to ništa osobno. Tako se osjećaju bolje.“ Koliko će Veronika uspjeti izdržati? Još važnije, koju je cijenu spremna platiti zbog „sigurnog“ posla?
„Vrijeme i bol donesu mudrost, ako je čovjek voljan učiti.“
Ako nisam dovoljno rekla, Onda znaš kako stvari stoje govori o čudovišnom svijetu kapitalizma i o tome što sve može poći po zlu kada netko dobije posao preko veze. Podnaslova Harakiri na balkanski, roman Tajane Obradović me privukao na prvu, iako opis na poleđini knjige predstavlja nešto s čime smo se sigurno susreli u životu. Ako ne mi, onda naši bližnji. Nažalost, roman ima samo jedan plus od mene – čita se jako brzo.
Posao likvidatora u osiguravajućem društvu za mene je jedno apstraktno zanimanje o kojemu sam htjela saznati više, no to se nije dogodilo. Posao je sveden na jednu kratku crticu. Isto tako, stekla sam dojam da takav posao može raditi bilo tko, da je vrlo jednostavan. Upravo zato, mislim da je poslužio kao primjer ove knjige jer nije bila potrebna detaljna analiza kako bi se kreirala priča i ukazalo na problem. Vjerojatno zato osiguravajuće društvo nije dobilo svoj naziv, nego se zastrašujuće zvala Korporacija (mala digresija. Par puta sam slušala ljude koji nisu htjeli reći gdje su radili, nego su govorili da su radili u Korporaciji. Kako mistično. Takva rečenica me živcira kao i dvije reklame na YouTubeu.). Dijalozi su mi bili vrlo plošni, kao i likovi kojima je nedostajala dimenzija. Zaplet radnje mi nije držao vodu, pa mi je upravo zato roman na trenutke bio nerealan, čak i za surovu hrvatsku stvarnost. Kraj mi je također bio u neku ruku naivan – imala sam dojam da se rješenje situacije stalno nudilo (bar sam ga ja vidjela) i na koncu iskoristilo jer je ispunjen određen font stranica. Sve u svemu, voljela bih da je roman bolje uređen. Tada bi dobio neku drugu dimenziju.
Sada definitivno znam kako stvari stoje.
Kako stati na kraj zapošljavanju „preko veze“?
Grickajmo knjige zajedno!
