AUTOR: Andrea Tomić
NAKLADNIK: Createspace Independent Publishing Platform
„Problem sa srećom je bio taj što je ona uvijek tražila više.“
Kada sam objavila sliku da čitam Okidač boje pepela, napisala sam vam kako sam ju dobila na nagradnoj igri. Andrea je, naime, odlučila podijeliti primjerke svoje knjige blogerima, kako bi oni po završetku čitanja napisali iskrenu recenziju. Jedna od sretnih dobitnica sam bila i ja, stoga se možemo odmah baciti na posao!
„Svakoga dana stvaramo nove uspomene.“
Prije svega, jako, ali jako mi se sviđaju korice. Na dodir su baršunaste. To vam je jedna od onih knjiga koje ćete prije, tijekom i nakon čitanja, voljeti držati u ruci i gladiti ju.
„Uvijek postoji izbor.“
No, krenimo na radnju, koja je za mene bila neočekivana. Kad me je Andrea obavijestila da sam osvojila knjigu, nisam htjela pogledati o čemu se u knjizi radi prije nego što mi dođe na kućni prag. Kada mi je došla, stvarno sam se iznenadila. Nisam očekivala da će se raditi o bandama.
„Kada se dvije slomljene osobe sretnu. Kada njihove duše naprave šareni spektar i njime požele obojati svijet. Kada cijeli njihov svijet izgori i kada ostane samo pepeo. Usude li se sanjati?“
June Aldred svjedočila je nemilosrdnom ubojstvu svojih roditelja. Njezin otac nije vratio novce koje je pozajmio, te ga je Nick Raven odlučio kazniti za to. Nakon što joj je ubio oca, ubio joj je i majku. No, za Nicka to nije bilo dovoljno. Poveo je jedanaestogodišnju June sa sobom, kako bi postala član njegove bande, Gavrana.
„Tako je, očito, s ljudima uvijek. Pitaš se što je ispravno, a što nije, kada zapravo nijedna stvar nije odgovor.“
June jednostavno ne zna za bolje. Jedina je djevojka u bandi, te iako joj je u jednom trenutku njezina života dan izbor, ona se ipak odlučila za bandu. Jer, na ulici je puno gore.
Ona u tom svijetu ne živi, ona preživljava. Svaki dan gleda ubojicu svojih roditelja i sluša njegove naredbe. S ostalima i nije baš u najboljim odnosima, jer, gledajući iz njihove perspektive, ona je nezahvalno derište.
„Ono što se dogodilo ne možemo promijeniti, ali možemo utjecati na našu budućnost.“
Iako se čini kako je već dovoljan problem što je jedina cura u bandi, June vidi boje. Vidi boje aura drugih ljudi, te tako zna što oni osjećaju. Naravno, ona to nikome nije rekla. Sve dok se ne pojavi dečko s aurom boje duge…
„Ne možeš obrisati neka poglavlja svoga života, to tako ne ide. Možeš samo ispisati još dovoljno dobrih poglavlja da se ona prva zaborave.“
Prvo ću krenuti od stvari koje mi se ne sviđaju. Prva stvar je količina gramatičkih pogrešaka. Ima jako puno gramatičkih pogrešaka, koje su mi u jednom trenutku u potpunosti preuzele koncentraciju. Kako sam čitala knjigu, pa sam naletjela na pogrešku, vraćala sam se i po nekoliko puta čitala istu stranicu da se uvjerim da nisam nešto krivo pročitala, a na kraju to bude gramatička pogreška.
„U svijetu ovako okrutnome, jedini koji preživljavaju su oni jednako okrutni, bez srca.“
Druga stvar koja mi se ne sviđa su engleska imena. Andrea mi je napisala da je odabrala engleska imena jer se radi o bandama, pa joj je bilo logičnije staviti to u drugu državu. Pretpostavljam da je ta država SAD, iako nigdje ne piše koja to točno država je. Htjela sam da banda bude smještena u Hrvatskoj, jer bande postoje i ovdje, bez obzira što kod nas to nije rašireno i što se o tome ne govori.
„Voljeli smo se s ljubavi koja bijaše više od ljubavi.“
Treća, ujedno i posljednja stvar koja mi se ne sviđa je nedostatak dubine. Knjiga teži 412 stranica i unutra mi nedostaje bolja razrada likova. Nicku Ravenu, koji je glavni Gavran, je posvećeno mislim samo dva poglavlja. Znam da nije glavni lik, ali kada je poglavlje krenulo s rečenicom „Svaki je negativac jednom bio heroj.“, pomislila sam kako ćemo vidjeti što se sve dogodilo na njegovom putu i što ga je nagnalo da postane onakav kakav je. Zanimalo me i zašto je Junein otac posudio novce od bande. Zanima me puno toga.
„Ponekad vrijedi riskirati jer ćeš inače propustiti cijeli svoj život i dati ga strahu.“
Međutim, ja sam na kraju knjige ridala. Čitala sam kraj knjige pod pauzom na poslu i suzdržavala se od suza, pa sam se morala ići sakrivati da me drugi ljudi ne vide koliko je dojam knjiga ostavila na mene. Moram priznati da kraj nisam očekivala.
Koliko uopće cijenimo sreću? Ljubav koju dobivamo? Sreću koju osjećamo? Udobnost koju imamo? Mogućnost dijeljenja svog života s drugom osobom? Dogodi nam se da, ponekad, nešto, uzmemo zdravo za gotovo. Dogodi nam se da ne znamo cijeniti ono što imamo.
Ponekad, naiđemo na prepreku i na rubu smo odustajanja, jer nekad je jednostavno previše teško. Gledamo i druge oko sebe, kako je njima lakše nego nama i ne vidimo smisao u trudu i radu, kada ne ispadne onako kako smo mi zamislili.
Kada ne ispadne onako kako je trebalo biti. Kada ne dobijemo odmah sretan završetak. Život je težak, još teži ako kroz njega moramo prolaziti sami. Ipak, to je samo naš život i ničiji drugi. Ne možemo se mijenjati za druga iskustva i za drugu kožu. Ključno je nikada ne odustati!
Comments