Od dragosti

„Da nema praznine, ne bi bilo života.“

Da mi je netko rekao da ću ikad čitati poeziju Margaret Atwood, ne bih mu nikad povjerovala (pogađate, nisam znala da je Atwood pisala/piše poeziju)! Iako poznata po Sluškinjinoj priči, Margaret Atwood je svoju književnu karijeru započela kao pjesnikinja. Njezina je poezija bila bitan dio njezina opusa uz njezine proslavljene romane. Atwoodino prvo objavljeno djelo bila je zbirka poezije, a tijekom desetljeća nastavila je objavljivati ​​niz značajnih zbirki.

Od dragosti istražuje teme gubitka, sjećanja, propadanja okoliša, starenja, ljubavi i prolaska vremena, s dubokom mješavinom nježnosti i oštrog realizma. Isprepliće delikatne emocije odsutnosti i čežnje s jednostavnim trenutkom. Atwood je zbirku posvetila  pokojnom partneru, Graemeu Gibsonu. Iako se nikada nisu službeno vjenčali, bili su zajedno nekoliko desetljeća. Graeme Gibson preminuo je 2019. u dobi od 85 godina nakon borbe s demencijom.

„ŠETNJA PO LUĐAKOVOJ ŠUMI

Svijet koji mislimo da vidimo

samo je naše najbolje nagađanje.“

Od dragosti njezina je prva zbirka poezije u više od desetljeća, i iako je njezin glas i dalje oštar i pronicljiv, knjiga po meni nije dosegla emotivne ili tematske visine koje bi očekivala ​​od tako slavne spisateljice.

Najjači aspekti Od dragosti (čudno mi to ide u rečenici) dolaze kada se Atwood uhvati u koštac s osobnim gubitkom. U tim pjesmama Atwood bilježi složenost tugovanja - kako zaposjeda jednostavne trenutke i ostaje dugo nakon što je neposredan gubitak prošao. Međutim, zbirka mi se kao cjelina čini fragmentiranom. Iako se osvrće na teme o uništavanju okoliša i klimatskim promjenama koje su svakako važne, brojne pjesme djeluju previše sterilno, bez emocionalne težine potrebne da budu nezaboravne. Dok ima trenutaka ljepote i razmišljanja, osobito u svojim istraživanjima osobne tuge, zbirka pjesama u cjelini djeluje neujednačeno. Neke pjesme blistaju, dok druge brzo izblijede iz sjećanja.

„STIŽU IZVANZEMALJCI

Volimo ulogu gdje smo spašeni

Volimo ulogu gdje smo uništeni.“

Stilski, Atwoodin je jezik pristupačan, gotovo kao i romanima, a ona se često igra jednostavnim slikama i izravnim izrazom, čineći pjesme lakima za praćenje. Neke se pjesme više doimaju kao refleksije ili razmišljanja nego kao potpuno realizirani komadi, kojima nedostaju slojevi ili složenost koji bi potaknuli dublji emocionalni ili intelektualni angažman.

Od dragosti Margaret Atwood njezin je povratak poeziji. U toj je zbirci nastojala premostiti osobno i političko, nježno i teško, nudeći nam trenutke sirovih emocija, oštre duhovitosti i tihog razmišljanja. Kao osoba koja nije vrsni poznavatelj poezije, mišljenja sam kako nije za „početnike“ i da bi vam mogla teško sjesti, ali da bi mogla biti zanimljiv kontrast njezinim romanima i da biste ju trebali uzeti u ruke kako bi ju još bolje upoznali (koliko sam suprotnosti ovdje izrekla?).

Jeste li znali da Margaret Atwood piše poeziju?

Grickajmo knjige zajedno!