Normalni ljudi

„Svi se moraju pretvarati da ne primjećuju kako im je društveni život uređen hijerarhijski, s određenim ljudima na vrhu, nekolicinom koja se tiska na srednjoj razini i ostalima koji su niže.“

AUTOR: Sally Rooney

NAKLADNIK: Fraktura

Očigledno ima nešto u toj srednjoškolskoj popularnosti kada se tinejdžeri uhvate za nju poput pojasa za spašavanje i ne puštaju ju ni pod koju cijenu. Connell je upravo bio takav. Glavni napadač (univerzalni znak za popularnost u anglosaksonskim kulturama), visok, zgodan, dobar, pristojan, pozdravi na ulici, sve što treba.

Postoji i ona druga strana spektra, gdje tinejdžer shvati kako ne posjeduje predispozicije za srednjoškolsku popularnost. U toj situaciji počne prezirati sve oko sebe, namjerno se izolirajući od sveg srednjoškolskog svijeta, nastojeći preživjeti sve do posljednjeg zvona za kraj. Takva je, pak, bila Marianne. Ravna kao daska, mrziteljica svemira – barem srednjoškolskog.

„Uvijek je lako smisliti razloge zašto nešto ne učiniti.“

Zahvaljujući majci, Connell nekako završi u Marianneinoj kući, tako da se nametnuta barijera u školi neočekivano spustila, a oni su međusobno razgovarali. „Kad je nasamo s njom, ima osjećaj da otvara vrata koja vode van iz normalnog života i potom ih zatvara za sobom.“ Njihov je odnos u tom izoliranom balončiću svakim trenom postajao nešto više, nešto što je prijetilo da će izići iz njihove kontrole. Postojala je samo jedna stvar između njih. Popularnost.

Što to ima čarobno u popularnosti, toj imaginarnoj ljestvici koja svrstava osobe na određenu razinu, koja im gotovo trajno pečati sudbinu?     

Ne mogu reći da knjiga nije dobra, dobra je. Nije loša, nije grozna, ali nije ni vrlo dobra, zasigurno ne i odlična. Radnja knjige je zanimljiva, ali nešto s likovima nije u redu. Mislim, oni su savršeno (ne)normalni ljudi, ali ipak, kao da sami sebi ne mogu pomoći. Marianne i Connell sami su sebi najveći neprijatelji i sve što im se događa, događa se isključivo jer iznova i iznova donose iste krive zaključke, kao da ne mogu naučiti ništa iz vlastitih pogrešaka, pa ih konstantno ponavljaju.

„Život je ono što nosiš sa sobom u glavi.“

Normalni ljudi knjiga je o kojoj se priča, a po njoj je snimljena i serija. Sally Rooney rođena je 1991. godine, što me je iznenadilo, ali i objasnilo (možda samo meni) neke stvari. Roman je izuzetno kratak s obzirom da prati dosta dugi vremenski period, a Sally nas konstantno baca samo unaprijed. Tako poglavlja počinju sa 3 mjeseca kasnije, nekoliko tjedana kasnije ili mjesec dana kasnije. Njena su poglavlja epizode u životima glavnih likova koje ona naprasno prekida i sa novim nas poglavljem uvodi u novu etapu njihova života, pritom nam ne dajući razmišljanja likova tijekom vremena. Osjećam u njezinu pisanju ono što osjećam kod mlađih generacija (pa i kod sebe): nestrpljivost i zbrzanost. Marianne i Connell zaista su živopisni i slojeviti likovi, međutim, Rooney im ne da da potpuno procvatu. Događaji u njihovu životu se događaju strahovito brzo, a autorica odmah ide dalje u petoj brzini, bez da dopusti likovima (ili čitatelju) da promisli o tome što se upravo dogodilo. Možda će novi roman donijeti nešto sasvim drukčije. Na koncu, preostaje nam vidjeti što će joj donijeti pokoja rođendanska svjećica na torti.

„Nisi uistinu podčinjen nekom ako se podčinjavaš samo u onom u čemu uživaš.“

Grickajmo knjige zajedno!