„Tko zna kakve nam klopke pripremaju naš um i naše tijelo, posebice kad nosimo teret drevnih krivnji?“
AUTOR : Moacyr Scliar
NAKLADNIK: Hena Com
Jeste li spremni za još jednu meni lošu knjigu? Vrijeme je za Njegovo veličanstvo od Xingua, knjizi kojoj sam se toliko radovala, da me stvarno boli što je bila tako loša. Otkako sam knjigu ugledala na stranicama Hene, jednostavno mi se na prvi pogled svidjela. Kad sam pročitala opis na poleđini knjige, ona me još više zaintrigirala.
A u opisu knjige stoji: „Ovaj je roman ispovijest bezimenog junaka koji, ležeći u bolesničkoj postelji negdje u Brazilu, odlučuje liječniku ispripovjediti svoju priču. Čitav svoj život ispleo je oko figure doktora Nutelsa kojeg je upoznao dok su još bili djeca, na brodu Madeiri kojim su doplovili u Brazil bježeći iz Rusije, i na neki je način opsjednut njime. Na brodu se dvojica dječaka snažno povezuju, a protagonist će do kraja života nositi uspomenu na to prijateljstvo. Iako se više nikad nisu vidjeli, čuli ili si pisali, Noel ga je nepovratno obilježio i, premda neprisutan, vodio kroz život. Kroz protagonistova sjećanja i anegdote pred čitateljem se otvara kompleksna priča o prijateljstvu, ruskim Židovima koji su imigrirali u Brazil te odnosu brazilske politike i domorodačkog stanovništva.“
Meni je ovaj opis bio strašno zanimljiv i jedva sam čekala početi čitati knjigu. No, sa doslovce svakom stranicom, moj entuzijazam je nestajao. Htjela sam ju ostaviti (a nikad ne ostavljam knjigu). Htjela sam ju i zapaliti. Pokidati, pa zapaliti.
Zašto? Zato što je sve što ste pročitali u opisu cijela knjiga. Apsolutno se ništa drugo nije dogodilo što nije navedeno na poleđini same knjige.
Glavni lik, pripovjedač, leži u bolesničkoj sobi i priča o svom životu kroz Noela Nutelsa. Sebe gleda kao da je manji od makovog zrna, a Nutelsa diže u razinu božanstva. Priča o svome životu, naglašavajući kako njegov život nije ništa značajan, te da on nije značajna osoba, za razliku od Nutelsa koji je živio punim i ispunjenim životom.
Da se razumijemo, naš bezimeni junak nije frustriran i razočaran svojim životom. On jednostavno u Nutelsu vidi sve. Vidi život u njegovom punom smislu. Vidi savršenstvo.
„Ožiljak je za hrabre, za one koji se suoče s opasnosti i pobijede ju.“
Priča je stvarno teška, jer se radi o egzistenciji jedne male obitelji, koja je živjela u Rusiji. Kao Židovi, bili su maltretirani, pa su se odlučili na veliki pothvat. Ne samo da su otišli iz sela, ne samo da su otišli iz države, oni su promijenili kontinent. Zamijenili su hladnu Rusiju za topli Brazil. „Rusija je bila zemlja sivila, sivilo dugih zima, sivilo kuća; sivilo koje je odgovaralo našem unutarnjem pejzažu. Ali ono što sam imao ispred sebe bila je orgija boja, raskošni veseli akvarel.“
„Ne postoji putovanje bez rizika.“
Uzeli su sve što imaju i ukrcali se na brod s brojnim drugim obiteljima u potrazi za boljim životom. Tako je naš bezimeni junak upoznao Noela Nutelsa, s kojim se družio samo na brodu i nakon toga ga više nikad nije vidio, ni čuo. Bez obzira na to, Noel mu je promijenio i trajno obilježio život.
E sad, postavljam si pitanje zašto bi jedan liječnik slušao pripovijest o nekom tamo čovjeku? Jeste li nekad sreli liječnika koji sluša nečiju životnu pripovijest, ali ono, skroz u detalje? Ne kažem ja da liječnici ne žele slušati nečiju pripovijest, već, realno:
Cijeli taj smještaj radnje mi je malo čudan. Bolesnička soba, pričanje s liječnikom od stoljeća sedmog…
Druga stvar koja mi uvijek smeta kada je riječ o nekom prepričavanju je detaljnost. Kada ste vi nekome prepričavali neke događaje, jeste li krenuli od toga kakvo je nebo bilo boje, što se sve nalazilo oko vas, što je netko nosio, kakvi su bili nečiji pokreti, koliko je bilo sati, kakvo je vrijeme bilo? Ili ste krenuli: znaš što mi se danas dogodilo? Danas sam vidio to i to, pa sam napravio to i to i onda se dogodilo to. End of story.
Naslov također zvuči jako mistično, no ako ikada budete uzeli knjigu u ruke (nemojte), saznat ćete da naslov uopće nije mističan, već je čak i malo blesast. Ali, postiže cilj. Privlači pažnju.
Imala sam prevelika očekivanja od knjige, jednostavno prevelika. Očekivala sam mudrost i spoznaju, a dobila sam jedno veliko razočarenje.
Koja je vas knjiga jako razočarala?
Comments