AUTOR: Gabriel Tallent
NAKLADNIK: Stilus
„I ti si kriva za ovo. Nekoć si bila dijete, ali više nisi, i ono što je moglo poslužiti kao isprika djetetu, tebi ne može. Misli, možda si ti od početka kriva za ovo. Možda ima u tebi nečega, nečega trulog.“
Pripremite se da vam izraz Najdraže moje ostavi mučan okus u ustima. Da vas zaboli želudac kada netko kaže najdraže moje. Budite spremi zauvijek zamrziti pjesmu Novih fosila. Jer ja zasigurno jesam.
„Moraš se prepustiti smrti i prije nego što počneš, prihvati život kao nešto što ti ne pripada.“
Da, postoje teške knjige, postoje mučne knjige. Ali ova je emocionalno mučna. Od ove sam knjige doslovce imala mučninu u želucu. Jer čitala sam i čitala i nisam mogla vjerovati da takva razina terora uopće postoji. Postojala je konstantna borba u meni trebam li nastaviti čitati knjigu s obzirom da sam se loše osjećala dok sam ju čitala.
„Čovjekova sreća skriva se u čovječnosti: ljubaznosti prema drugima, preziru prema osjetilima, preispitivanju izvanjskoga, promatranja prirode i događaja u prirodi.“
Gabriel Tallent je uspio postići da se osjećam kao jedno s Turtle. Uspio je postići da osjećam svaku njezinu emociju, svaki njezin strah, svaki njezin neuspjeh. Izvukao je iz mene svu silinu snažnih osjećaja koje nisam ni znala da imam.
„Život je čudan – ako se osvrneš, ako se ogledaš uokolo, gotovo se možeš izgubiti u njemu.“
Jer Turtle je sama na ovom svijetu. Potpuno sama i prepuštena samoj sebi. I ne može ići nigdje, ne može postati ono što želi jer ju njezin otac Martin ne želi ispustiti iz vida. Martin je sve ono što jedan otac ne smije biti: opsesivan, pohlepan, maničan, grub, agresivan, nemilosrdan. Njezine majke nema već 10 godina. Martin uporno ne želi razgovarati o njoj, sve je o njoj sveo na par jednostavnih rečenica. Jedino sa sigurnošću zna da joj je majka umrla, ostatak joj je nepoznanica. „Ovo je igrica i mislim da on zna da je igramo; mrzim ga zbog nečega, zbog nečega što radi, što ne bi smio i mrzim ga, ali nisam sigurna u tu mržnju; kriva sam i sumnjam u sebe i mrzim sebe gotovo previše da išta zamjeram njemu, jer ipak sam ovo ja, jebena drolja, i zato opet prelazim granicu da vidim što ću poduzeti, hoće li napraviti nešto loše i je li moja mržnja opravdana; želim znati.“
„Svatko griješi i ako čovjek nije spreman pogriješiti, nikad se neće maknuti od prvog koraka, bit će zarobljen u startu.“
Jer Martin samo vidi Turtle. U Turtle nalazi sve, baš sve. A kako se ona može uopće suprotstaviti nekome tko joj je krv, tko je njezina jedina obitelj koju ima? Kako se oduprijeti, kad samo zna njega i njegovo ponašanje, njegov način funkcioniranja? Kako će se ostvariti i voditi normalan život, kada jednostavno nije fer ostaviti njega samoga? Hoće li joj on uopće ikada dopustiti da ode, kad je ona njegovo najdraže? „Kad je Turtle imala šest godina, rekao joj je da navuče prsluk za spašavanje kao zaštitu, upozorio je da ne dira prazne čahure kad ispadnu jer su vrele i počeo je učiti kako se rukuje Rugerom .22, sjedeći za kuhinjskim stolom, držeći pištolj pred sobom na smotanom ručniku.“
„Nikad nemoj misliti da je ime jednako stvari, jer postoji samo stvar, a ime je samo trik, samo mala varka da zapamtimo što je što.“
Ova je knjiga jezovito sablasna. Htjela sam ju baciti, poderati i zapaliti u jednom trenutku jer sam osjećala nemoć zbog svega onoga što Turtle proživljava. Kad negdje duboko u nekom kutku mozga znaš da se ono što je napisano u knjizi događa u stvarnom svijetu. To se događa nekome, a nitko ne poduzima ništa. Jer je komplicirano, jer je teško, jer nanosi bol i patnju. Jer zahtijeva papirologiju. Zahtijeva institucije koje neće riješiti problem, već ga vjerojatno još pogoršati.
„Svaki je pokret izbor i svaki put moraš se ponovno podići, a za to ti treba discipline i snage.“
Koja je vama knjiga ostavila gorak okus u ustima?
Grickajmo knjige zajedno!
