AUTOR: Kyung - Sook Shin
NAKLADNIK: Hena Com
„Život je ponekad neobično krhak, ali neki životi zastrašujuće su snažni.“
So-nyo nestala je u podzemnoj željeznici u Seoulu. Ona i muž išli su kod djece, ali je ona zapela u gužvi. Muž je ušao u vlak i shvatio da je nema kada su se vrata zatvorila i kada je vlak bio u pokretu. Kada se vratio na stanicu gdje su se razdvojili, bilo je prekasno. Nje više nije bilo.
Trebalo je nešto poduzeti. Nazvati policiju, bolnice, pretražiti njoj poznata mjesta, napraviti letke. Problem je bio što nisu imali nijednu noviju sliku vlastite majke. Niti jednu. Naposljetku su našli jednu gdje je So-nyo s prekrasnom frizurom. „Tvoj mlađi brat misli da na toj fotografiji izgleda mnogo drukčije nego što je izgledala kad je nestala. Misle da je ljudi ne bi prepoznali, čak ni ako izdvojite njezino lice s fotografije i uvećate ga.“
So-njo i njen muž imali su petoro djece. Petero punoljetne, samostalne i odrasle djece koji su mogli izdvojiti vrijeme i proći svaki kutak Seoula kako bi ju pronašli. Međutim, nestanak majke ne znači da je svijet za njih mogao stati. Život je morao nastaviti dalje, čak i ako se njoj izgubio svaki trag. Naposljetku, postojali su prioriteti. „Što želiš da učinimo? Da sutra svi damo otkaz i samo lutamo gradom? Da tako možemo naći mamu, odmah bi to učinio.“
Nestanak majke ipak ih je potaknuo na razmišljanje o sebi, o odrastanju, ali i o njoj. Tko je bila ona? „Moja majka bila je drukčija od današnjih žena.“
Cijeli je život radila za njih. Svaka njena misao bila je posvećena isključivo njima. Ona nije imala želja, vlastitih stavova i uvjerenja. Njen su cijeli život bila njena djeca. Iako neuka, sve što je zaradila, sve što je naučila, utkala je u svaku poru njihova bića, velikodušno se odričući same sebe. Žrtva nimalo nije bila velika, u pitanju su ipak bila njena djeca, a ona je samo htjela najbolje za njih.
„Koliko daleko u prošlost seže sjećanje na neku osobu?“
Možda im je zapravo trebao njezin nestanak kako bi se njena djeca počela pitati. „Jesam li bila dobra kćerka? Bih li ja za svoju djecu mogla učiniti sve što je ona učinila za mene?“ Mogli bi otkriti kako ne znaju što bi rekli na to pitanje.
Tko su naši roditelji?
Jesu li oni ikada imali svoje želje i ciljeve ili su postali „samo“ mama i tata kada je na svijet došlo njihovo dijete? Jesu li se odrekli vlastitog bića u korist svog potomka kako bi ono moglo odrasti u čvrstu, samostalnu i neovisnu osobu? Je li to neko nepisano pravilo ili tako jednostavno zdrav razum nalaže?
„Kako možeš raditi samo ono što voliš?“
Puno ljudi često je blago zatečeno kada im otkrijem čim se ja sve bavim u životu. Imam stalan posao, supruga sam, vodim blog, svaki dan vježbam, vodim book club, članica sam dva book cluba, aktivan sam član Onkološko – hematološkog društva, na tjednoj bazi slušam barem dva webinara vezana za posao. Čitam stručne knjige, učim o struci, objavljujem radove, pišem istraživanja. Htjela bih i upisati doktorat. Zanima me marketing, organizacija, financije. Obožavam planiranje. Naravno, tu su i standardni kućanski poslovi.
Naravno, u razgovoru se spomenu moje aktivnosti i najčešća reakcija koju dobijem je da ću vidjeti kad dobijem djecu. Kada dođu djeca, više se neću baviti ničim, osim djetetom. Ili više njih. Ako kažem da mi se ne žuri još s djecom, onda mi kažu kako sam usmjerena na karijeru.
„Većina stvari na svijetu nije neočekivana, ako čovjek o njima pomno razmisli.“
Možda ja živim u nekom paralelnom svemiru u kojem je moguće biti ispunjena majka, supruga, ali i vlastita osoba sa vlastitim željama i potrebama. Nije mi jasno zašto je normalno ugasiti sebe radi nekoga drugoga. Pritom ne mislim na sebično zadovoljavanje vlastitih potreba.
Naravno, ne očekujem da ću moći biti na 150 strana kada dođe dijete (za 3 mjeseca). No, ne očekujem ni da ću izbrisati sebe i svoje želje zbog djeteta. Moguće da pričam totalno prazne priče s obzirom da nemam dijete pokraj sebe, ali ja ne vidim na koji je to način dobro. Za mene, za obitelj, za dijete.
„Navika znade biti zastrašujuća.“
Ne moraju nam roditelji nestati kako bi se zapitali tko su oni. Jesu li oni zaista samo naši roditelji? Jesu li se odrekli sebe kako bi podigli nas ili su zadržali vlastito biće i svejedno nas uspjeli odgojiti u odrasle ljude koji su sposobni donositi vlastite odluke? Jesu li oni nešto više od uloge koja im je došla s našim rođenjem?
„Uvijek postoji pravo vrijeme da nešto kažeš.“
Koliko god da imam godina (27, hvala na pitanju), uvijek ću biti njihovo dijete. Oni će uvijek biti moji mama i tata. Dogodi se da samu sebe uhvatim u razmišljanju kada ih nešto trebam da oni moraju ostaviti sve i usmjeriti svu svoju pažnju na mene. Well, guess what. Ne moraju. Ne zato što sam ja sada samostalna i odrasla osoba. Nisu to nikada ni morali.
Jer ja sam otišla od njih. Moja će djeca jednog dana otići od mene. Njihova također.
Što će se dogoditi ako nakon njihova odlaska ne budem znala tko sam?
„Za sve postoji odgovor.“
Molim te, pazi na mamu upozorava na ključna pitanja koja moraju biti na pameti i djeci i roditeljima. Kyung – Sook Shin progovara o tim škakljivim odnosima unutar obitelji, pažljivo skidajući slojeve sa svakog člana. Htjeli, ne htjeli, pitat ćete se. Jesam li dobar roditelj? Jesam li dobar partner? Jesam li dobro dijete?
Mogli biste se iznenaditi odgovorima.
Grickajmo knjige zajedno!
Comments