„Nikad se nemoj mišat u tuje stvari i svako će te ondar poštovat.“
AUTOR: Nora Verde
NAKLADNIK: Oceanmore
Jeste li preko praznika išli na ljetovanje kod baka i djeda?
Svako ju je ljeto mater spakirala i stavila na trajekt iz Splita do Vele Luke. Mater nije imala vremena za nju; trebalo je raditi jer su njih dvije bile same, a otac se provlačio po marginama. Iako je gotovo četvrtinu godine provodila na otoku, uvijek je bila gradska cura. „Ja uvijek mislim da se smiju meni i mojim bezveznim žutim bermudama, frizuri na princa Valianta i crvenim plastičnim sandalama iz Jugoplastike.“ Bilo je djece, no ona je svoje dane uglavnom provodila s babom koja ju je oduvijek tretirala kao sebi jednaku. Godinama je promatrala babu koja se ustajala ranom zorom kako bi radila u polju, završavala prije najvećih vrućina, pažljivo pripremala ručak i odlazila rano spavati kako bi što manje trošila struju. U tom mraku, nakon izmoljenog Očenaša, Nelica i baba su razgovarale. Kada nije bila s babom, uglavnom je bila pod stolom skrivajući se od barbe kojemu je bila dovoljna njezina pojava kako bi ju odgojio batinama. Nelica je nastojala ne pokazivati slabost jer ga je odlučila pobijediti pisanjem. „Kad narastem, moram pobić od ovih ljudi. Nije mi jasno kako sam se ja među njima rodila, nekad ni njima to nije jasno, pa se svi skupa čudimo.“
Moja dota progovara o međuljudskim odnosima, gdje su baba i unuka bliže nego što će to ikada biti majka i kćer. Baba predstavlja tampon zonu između Nelice i svijeta; ona je njezina zaštita. Iako ne sprječava barbine batine, poskrivećki joj daje pomade kako bi rane što brže prošle. Iako špara struju i ne rasipava hranu, nudi Nelici s vremena na vrijeme hranu za utjehu, bez obzira koliko će se zalihe smanjiti ili račun doći veći. Ipak, ni to ne može zauvijek trajati – treba odrasti, a s odrastanjem dolaze i visoki zidovi koji ni oni najbliži nikad više neće moći srušiti.
Volim promocije, volim slušati autore, volim se okušati u knjigama koje možda ne bih uzela jer mislim da sam s razlogom nabasala na njih i na promociju, ali moram priznati da sam se malo uplašila knjige. Kad god se u Rijeci događa neka promocija, ja već hrlim prema knjizi, potvrđujem dolazak i govorim nakladniku kako mi je drago što imamo priliku uživo poslušati autora. Sve se to dogodi prije nego što ja znam o čemu se u knjizi radi. Nagrada za najjadnijeg bookblogera godine ide… Tako ja lijepo krenem listati knjigu, gledam u nju i nisam sigurna kojim je jezikom pisana. Tu i tamo prepoznajem hrvatski, ali dijaloge ne razumijem. Zašto si, Tihana, radiš to? Zašto hrliš na promocije kad ne razumiješ knjige? Da, upravo mi se to dogodilo. Kad sam duboko udahnula milijun puta, otvorila sam knjigu i shvatila da ipak razumijem kada uključim mozak. Morala sam se poslužiti koji put Google-om za razjašnjavanje, ali sve u svemu, nisam imala velikih poteškoća.
Da se vratim na početak, vjerojatno ju ne bih uzela u ruke da nije bilo promocije. No jesam jer sam čitajući Moju dotu razmišljala o mojoj babi. Kroz djetinjstvo me je bilo gotovo sram što je ona inzistirala da ju zovem baba, dok su svi ostali svoje bake nazivala bakama – jer baba je bila pogrdna riječ tamo gdje sam ja odrastala. „Mene to muči, ja bi volila da i moja baba bude gospođa.“ Nisam kod nje provodila ljeta, ali fragmente praznika jesam – i nisam se odvajala od nje. Baš kao i Nelica, gotovo bi živjela u simbiozi s njom, promatrajući ju kako radi, kuha i špara struju. Imale smo i svoju zabavu – igranje sedmice kada je sav posao bio gotov. Ona je jedina osoba koja mi nikad nije puštala; uvijek sam gubila od nje, ali i uvijek tražila još. Odrastajući, sve sam manje vremena provodila s njom, tražeći svoje mjesto u društvu. Sad sam na drugom kraju države, pa nam je opcija samo telefon, koji, moram priznati, jako rijetko podižem. Isprike, isprike.
Nora Verde došla je u Rijeku na promociju povodom manifestacije Knjige na nezgodnim mjestima, te je pričala o Mojoj doti „ispred kockarnice“ u kvartu Turnić. Zanimljivo, zar ne? Osim književnosti, Nora Verde bavi se i aktivizmom, no na promociji se najviše pažnje dalo njenom stvaralaštvu. Književnost Nore Verde obilježena je nelagodi pripadanja nižoj klasi, zbog čega je ona bila ekonomski uljez. Njezini tekstovi prodiru zato prodiru u društveno – ekonomske teme. Zbog svoje je pozadine osjećala, ljutnju i sram, no ipak je imala potrebu to ispričati kroz svoje pisanje. Ipak, u svemu je dominantan bijes. No, kako autorica kaže, nastoji pomiriti u svojim tekstovima prkos i nježnost.
Što je naš miraz?
Grickajmo knjige zajedno!
