AUTOR: Ratko Horvatić
NAKLADNIK: Semafora
Zašto od života radimo muku? Stres, patnja, bol, strah, nervoza, tuga, žalost, ljutnja, bijes. Koliko puta u danu proživite neku od ovih emocija? Koliko puta u tjednu se osjećate jadno i bespomoćno?
Koliko puta dnevno poželite vikend? Koliko puta ne uživate u nedjelji jer morate raditi u ponedjeljak? Koliko ste puta dopustili da vas preuzme negativnost?
Ja se sjećam jednog petka. Cijeli sam tjedan radila od 11 do 19. Ujutro sam se ustajala u 7, vježbala i odradila sve što sam si zacrtala do 10 sati, kada sam se morala spremati za posao. Cijeli mi je tjedan bio odličan, jer u popodnevnoj smjeni najčešće nije bilo ni strke ni zbrke. Baš sam uživala u tom tjednu. Kad je stigao petak, razmišljala sam kako mi je tjedan brzo prošao i kako će i ovaj dan jako brzo proći i kako ću doći kući i imati puno vremena za druženje s dečkom.
Ali, ali. Oko 18:15 sam morala napraviti nešto na poslu, a poslali su mene, iako su znali da ne postoji šansa da budem gotova do 19 sati, kada završava moje radno vrijeme. Ne moram vam ni opisivati količinu bijesa koju sam tada osjećala. Završila sam s poslom u 19:15 i bila kod kuće u 19:30. Strašno? Itekako!
Došla sam kući ljuta ko pas (ne sviđa mi se ljuta ko ris), iako me je dočekao dečko, koji je napravio večeru. Dok smo večerali, stalno sam pričala kako je to bilo prestrašno što sam morala ostati, kako sam ljuta, bijesna, nervozna i umorna. On je htio poslije večere ići na Noć muzeja, a mene je boljela glava i samo sam željela spavati.
On je otišao, a ja sam ostala, sklupčala se u krevet i zaspala unutar deset sekundi. Probudila sam se za nekih dva sata, on se vratio i pričao mi kako mu je bilo odlično na Noći muzeja.
Vidite? 15 minuta je bilo dovoljno da mi upropasti cijeli dan i da mi skoro upropasti cijeli vikend. 15 jadnih minuta. I tako dosta često. Kao da namjerno želim da mi život bude težak i grozan i nepravedan.
„Nisu događaji ti koji nam određuju život nego naši dojmovi i poimanje tih događaja.“
Život bi zaista trebao biti igra u kojoj uživamo, igra u kojoj mi stvaramo vlastita pravila i u kojoj mi određujemo smjer. Puno puta to zaboravljamo, ali radi se o našem životu i bez obzira na sve, mi smo ti koji uvijek imamo glavnu riječ.
„Zanimljivo je da nas tijekom odrastanja najprije uče da budemo što sličniji jedni drugima, a onda najednom od nas traže da budemo svoji?!“
Da, najčešće smo zbunjeni. Rastrgani smo između onoga što bi trebali činiti i onoga što zaista želimo činiti. Imamo tu šprancu po kojoj trebamo funkcionirati. Škola, fakultet, posao, vjenčanje, kuća, djeca. I samo čekamo kad ćemo doći do iduće zastavice, jer je to smjer u kojem se svi kreću. Smjer koji je dobro utaban.
Voljeli bi biti drukčiji i onda u isto vrijeme čudno gledamo one koji su, primjerice, samo obrnuli „normalan“ slijed događaja. Čudno gledamo one koji su se zaposlili bez diplome, pa su dobili diplomu nakon 20 godina rada. Čudno gledamo ljude koji žive zajedno, imaju djecu, a nisu u braku. Čudno gledamo one koji nemaju djecu. Čudno gledamo one koji „rano“ dobiju djecu, pa si time „upropaste“ ostatak života. Fascinantno je koliko samo maleni odmak u zadanoj špranci čini ogromnu razliku i stvara predrasude.
Zamislite samo što bi bilo kada bi nam se omogućilo da radimo ono što istinski volimo, koliko bi cijeli sustavi samo s tom promjenom počeli bolje funkcionirati. Gledam samo stvari iz perspektive moje struke: pri zapošljavanju, medicinske se sestre ne pita na kojem bi odjelu željele raditi, već ih se stavlja tamo gdje je manjak. Ukoliko ne dobiju željeni odjel, naravno da će se osjećati loše, jer su se htjele ostvariti u nekom drugom području, možda samo u zgradi pokraj. Isto tako vrijedi za liječnike. Netko bi htio neku specijalizaciju, ali se ista ne raspisuje već dugo i tako je on prisiljen odabrati nešto u čemu ne uživa i tako dobijemo liječnika koji možda neće voljeti svoj posao i koji je izgorjeti na tom radnom mjestu unutar nekoliko godina.
„Učini ili nemoj učiniti – nema pokušaja.“
Jasno mi je da bi onda u nekim područjima imali previše radne snage, a u nekim premalo, ali mislim da bi se svejedno mogla pronaći neka ravnoteža. Samo da se ljudima omogući da rade ono što stvarno žele. I možda će neki imati nedostatak znanja, ali ukoliko je to nečija želja, mislim da onda nema prepreke.
„Kako ću se izvući iz krize i ponovno početi uživati u životu ako ne smijem biti u „zoni ugode“? Ljudi koji ostvaruju svoje snove znači žive u „zoni neugode“ i s time su zadovoljni?“
I da, što je s tom zonom ugode. Stvarno, zašto se moramo maknuti iz zone ugode, iz zone komfora? Jasno je da postoje stvari u životu koje nam nisu nimalo ugodne, a koje moramo proći, hoćete od ispita, upisivanja u školu, fakultet, slanje papira na natječaje, razgovori za posao, računi, trzavice u obitelji, loša financijska situacija, odaberite.
Na putu do cilja imamo bezbroj prepreka koje nisu uvijek ugodne. Pogodite što? Kad ostvarimo jedan cilj, gotovo uvijek imamo nešto drugo što želimo napraviti i što želimo ostvariti. To bi onda značilo da bi uvijek trebali biti izvan naše zone komfora. Ali, zašto? Zašto ne bi sve te situacije doveli u našu zonu i rješavali sve prepreke na našem terenu?
Život je jedan. Život je dragocjen i prebrzo prolazi. Da, naš problem uvijek je najvažniji i najbitniji. Ali, hoće li taj isti problem biti bitan za tjedan dana, za godinu dana? Vjerojatno neće.
Problema će uvijek biti i nikad ih se nećemo moći u potpunosti riješiti. Ono što možemo je birati način na koji ćemo riješiti problem. Važna lekcija (posebno za mene): nemojte dopustiti da vam problemi (koliko god veliki ili mali bili) preuzmu život. Nije vrijedno.
„Najčešće je sve što trebamo učiniti da bismo riješili bilo koji problem u životu – odlučiti da ga riješimo.“
Sad da vam ja pokažem način na koji se ja učinkovito na moj način suočavam s problemom (od brojnih drugih). Pokušavam objaviti moj diplomski rad već skoro dvije godine u nekom časopisu koji ima svoj imapct faktor (što je veći faktor, to bolji časopis) kako bi to mogla staviti u moj životopis i kako bi jednog dana mogla upisati doktorat. Mislim da su me odbili već 4 ili 5 puta. I svaki put kad me odbiju, ja moram pronaći novi časopis, skinuti upute za autore, korigirati rad prema njihovim uputama i poslati rad na reviziju. Svi su ti časopisi na engleskom jeziku i bez obzira koliko ga dobro znam, radi se o znanstvenim časopisima u kojima moram koristiti rječnik kako bi se snašla u nekim stvarima.
To mi je izrazito stresno i problematično, jer mi za doktorat trebaju objavljeni radovi u dobrim časopisima. Što prije počnem objavljivati, to ću imati veće šanse za upad na doktorat. Stresno. Svaki put kad dobijem odbijenicu, mene želudac zaboli, jer znam da sam opet na početku. Ali, odlučila sam da me to neće smetati. Pa to je samo rad. Nemam rokove, nitko me ne pritišće, osim mene. Počela sam gledati na to kao na izazov i na priliku za učenje.
Nije mi drago što svaki put moram sve ispočetka, ali sad znam raditi reference na koji god način hoćete, znam složiti rad po bilo čijim uputama i svaki put uočim neku greškicu koju mogu ispraviti. Učim i ne dopuštam da mi to stvara neugodu. Jer sam uživala radeći na tom radu i veselim mu se, jer će mi on biti stepenica do ostvarenja mog cilja.
Svi mi imamo i dobre i loše dane. Dane kada ćemo smireno odraditi smak svijeta i dane kada ćemo dobiti živčani slom jer, šta ja znam, nema kruha. Ili ste napravili neki sitan propust koji se lako može riješiti.
„Ništa u životu neće nam se dogoditi što nećemo moći prebroditi, za što nemamo snage ili za što nismo spremni.“
Dopustite si griješiti i dopustite si uživati u životu. Život je igra u kojoj vi imate glavnu ulogu. Napravite ga po svom!
Grickajmo knjige zajedno!
Comments