„Bogatstvo je bezvrijedno ako ti ga drugi ne žele preoteti.“
AUTOR: Bekim Sejranović
NAKLADNIK: Profil
Ponekad je tako teško staviti riječi na papir.
Bekim je još uvijek bio nigdje, a dolazio je niotkuda. „Mijenjao sam poslove, način odijevanja, naglaske, samo da bih ljude poštedio objašnjavanja. Ili sam se možda plašio da će me odbaciti ako otkriju pravog mene. Jer pravi „ja“ zapravo ne postoji.“ Iako si je društvo nalazio bez problema, povremeno uživajući u društvu žena, on je zapravo vječito bio osuđen na samoću, gdje god da se nalazio. Bosna, Brazil, Srbija, Indija, Hrvatska, Norveška. Zar je uopće bilo bitno?
S njim je uvijek bila ta nezgrapna ljubičasta (roza) bilježnica, spremno prihvaćajući njegove škrabotine u gluho doba noći. Prvotno podijeljena na dva dijela (život u Norveškoj/život u Bosni), nekako se sredinom prelila u jedno, dajući joj smisao. Bilježnica se pretvorila u roman o gotovo ničemu, progovarajući o gotovo svemu. „Pričam si istu priču nebrojeno puta, kao da se nadam da ću jednom smisliti ljepši kraj.“
„Treba naučiti živjeti sa stvarima koje ne možeš razumjeti.“
Sejranović je bio istinski surov pisac, koji nije ni trenutka oklijevao u otkrivanju sebe. U romanima je naprosto ogolio samoga sebe, kao da te retke neće čitati nitko. Pomiren sa vlastitim životom, prikazao je sve ono što je doživio, bez uljepšavanja i bez ijednog filtra. Pustio je samog sebe u svijet, ne osuđujući nikoga, a ponajmanje sebe.
„Vrhunac je roditeljskog uspjeha biti beskoristan.“
Nigdje, niotkuda bio mi je zaista odličan roman, no Ljepši kraj je ostao negdje u pozadini. Nemojte me krivo shvatiti, Ljepši kraj je dobar roman, ali mi nije bolji od Nigdje, niotkuda (iako zapravo ne bih trebala raditi usporedbe), možda zato što se u njemu bavi životom od ranog djetinjstva, opisujući obitelj i odrastanje, dok je u Ljepšem kraju radnja polaganija, mirnija, sporija, konačna. Stranice su mi bile teške, pune melankolije i ravnodušnosti. Jednostavno nisam mogla ući u radnju, iako sam znala da od Bekima ne mogu očekivati užurbane zaplete i neočekivane vrhunce. Znala sam u što ulazim, no cijelo sam vrijeme priželjkivala tu zaljubljenost u pisanje koju sam osjetila čitajući Nigdje, niotkuda.
„Preduvjet sreće jest da joj se ne nadaš.“
Imamo li svi pravo na ljepši kraj?
Grickajmo knjige zajedno!
Opmerkingen