Što to ima u galaksiji tužno?
Izraelski pisac Etgar Keret slovi kao jedan od najboljih svjetskih kratkopričaša. Svijetu su puna usta hvale na račun njegovih priča, dok ga u vlastitom dvorištu smatraju ponajviše kontroverznim. Zašto? Keret je od onih čiji su roditelji preživjeli Holokaust, a ipak se ne ustručava preko svojih priča ubaciti ili naglasiti oštru kritiku izraelskog društva, pružajući sveopćem puku novi pogled na svijet. Gledajući ipak situaciju s vedrije strane, navodno je najčitaniji pisac u izraelskim zatvorima. To se zove pravi rezultat!
Kvar na rubu galaksije četvrta je njegova objavljena knjiga na hrvatskom jeziku. Sama se zbirka sastoji od 22 priče, zajedno sa raštrkanom e – mail korespondencijom, koja osvježi međuprostor zbirke i po kojoj je hrvatski prijevod dobio ime. Keret je prije skupljanja priča u cjelinu doživio prometnu nesreću. Dok ga je policajac izvlačio iz gorućeg auta, pomislio je kako je baš taj trenutak njegova života samo jedan kvar na rubu galaksije. Original nosi naziv Fly already, aludirajući na jednu od priča u kojemu su protagonisti otac i sin. Upravo su roditelji i djeca protagonisti u većini njegovih priča.
Mogli bismo pomisliti kako Keret likovima namjerno oduzima nešto kako bi ispričao cijelu priču. U većini nedostaje otac ili majka, koji su ili otišli ili umrli. Ponekad su rastavljeni, dolaze iz razrušenih obitelji. Nešto im uvijek nedostaje. Ipak, priča mora biti ispričana. Ne osuđuje, ne propovijeda, on jednostavno priča priču. Dvadeset i dva puta (ako ne računamo korespondenciju) oživio je krnje likove, pokrenuo radnju, doveo ju do vrhunca i u nju ubacio prstohvat apsurda koji grabi sve pred sobom i hrabro stupa na scenu ne ostavljajući prostor više nikomu (ili ničemu). Ipak, ispod apsurda Keret ostavlja mnoštvo tema o kojima promišlja i stavlja ih na papir. Osim (osakaćenog) roditeljstva, u fokusu je samoća, kritika društvenog i socijalnog suvremenog svijeta, ali i škakljiva tema Holokausta. Ništa novo, ništa posebno, još uvijek govor o vječnim temama sa suvremenim prizvukom. Zato apsurd. Inače bi uz knjigu išao kvalitetan antidepresiv. Ili unučić. Ovisi koje bi pakiranje zatekli.
Keret piše jednostavno, koristeći svakodnevni jezik. Autorovo pismo dalo je glas novoj generaciji koja je željela pronaći utjehu upravo u toj jednostavnosti. Njegove su priče zanimljive, katkad humoristične, a ponajviše apsurdne s elementima fantastike. Međutim, Keret kao da se ne može usredotočiti na sreću. Likovi su mu mahom nesretni ljudi, tužni, uznemireni, pa i tragični. Svaki je pričao priču iz svoje perspektive, pomiren sa nesretnom sudbinom, grleći ju takvu kakva je, bez stvarne motivacije za promjenom. Možda im je mogao dati koju notu sreće, ali je vjerojatnije htio vidjeti s kojom ćemo razinom bezvoljnosti stići do kraja knjige.
Nemojmo se zavaravati; svijet ne treba gledati kroz ružičaste naočale, no mora li baš svaka priča na kraju ostaviti pokvaren okus u ustima? „Kažem joj da, ali da nije važno. Da mi priča ne ide. Da to uopće i nije priča. To je svrbež. To je gljivica ispod nokta.“ U galaksiji s toliko kratkih priča, možda je dobro pročitati i onu u kojoj se nešto pokvarilo. Koliko je vremena prošlo od isteka roka trajanja, morat ćete sami provjeriti, a nakon toga razmijeniti iskustva s izraelskim zatvorenicima.
Grickajmo knjige zajedno!
Comentários