AUTOR: Sophie Anderson
NAKLADNIK: Mitopeja
Koje prednosti ima vaša kuća/stan? A što vam se užasno ne sviđa?
Ja ću govoriti iz tri perspektive. Prvo, moja obiteljska kuća. U osnovnoj mi je bila zakon jer sam imala samo jednu ulicu do škole i trgovine. Drugo, stan u Bjelovaru. Dakle, to je bio apsolutni vrh od lokacije. Svugdje sam išla pješke, a do najudaljenije potrebite točke mi je trebalo najviše 8 minuta hoda. Sve mi je bilo blizu: posao, pekara, mala trgovina, supermarket, slastičarna, knjižnica, knjižara. SVE. I treće; stan u Rijeci. Mirna lokacija, treba mi par minuta do stranice, nema buke, pogled na more, plaža je jako blizu, a bome i trgovački centar.
Sad nedostaci. Prvo, moja obiteljska kuća. Kad sam krenula u srednju školu, svaki dan mi je trebalo 10 minuta do autobusne stanice. I onda pola sata vožnje do grada. Pa onda uvijek to vječito trčanje na bus. Kad ide, kad moram krenuti. Milijun puta sam morala otići usred nečeg zanimljivog jer…ide mi bus. Drugo, stan u Bjelovaru. Par mjeseci nakon useljenja, ispod nas se otvorio kafić čiji su me vlasnici uvjeravali kako će on biti miran kvartovski kafić. Moš si mislit. Vikendi su bili ubitačni. I treće, stan u Rijeci. Super je kad idem pješke do centra, ali kad idem nazad, uzbrdica je visine Mount Everesta. Ono, možda malo manji. Bilo bi možda bolje da mi do plaže ne treba 10 minuta, nego 5. I da nema uzbrdica kad se vraćam nazad. Jesam spomenula da mi je teško po uzbrdicama?
„Koliko ljudi dobije priliku putovati svijetom u čarobnoj kući?“
Biste li pristali mijenjati adrese svako malo, bez da znate u kojem ćete se smjeru kretati i koliko ćete se dugo zadržati? Marinka bi sve na svijetu dala da može živjeti na jednom mjestu. Pristala bi čak i živjeti na najzabačenijem mjestu, samo da zna da će na njemu ostati. „Moja kuća ima kokošje noge. Dva – tri puta godišnje, i to bez upozorenja, ustane usred noći i ode s mjesta gdje smo dotad živjele. Može prijeći sto kilometara, a može prijeći i tisuću, ali mjesto na koje se spusti uvijek bude jednako. Samotno i sumorno, na rubu civilizacije.“
Marinka neopisivo želi da njezina kuća barem jednom usliši njezine molitve i preseli se negdje u vrevu grada. Gdje ima ljudi. Gdje ima djece. Gdje može naći prijatelje. Zar ona previše traži? Ali, to je samo pola onoga što ne valja. Predodređena je za nešto što ne želi. Ne smije ni istražiti sve mogućnosti koje joj svijet pruža, jer će postati nešto što joj je nametnuto.
„Nije bitno koliko je život dug, već koliko je sladak.“
Sami dolazimo na ovaj svijet i sami odlazimo s njega. Možda se i zato panično bojimo. Bojimo se gubitka bližnjih osoba. Bojimo se umrijeti. Jer što je poslije? Tama? Ništavilo? Raj? Pakao? Vječnost? Samoća? Drugi život? Nešto definitivno je, ali što, to nitko od nas ne može sa sigurnošću reći. No, što ako bi bio netko tko bi nas odveo u smrt? Netko tko bi nas dočekao na kraju našeg životnog puta i otpratio nas dalje? Bismo li se manje bojali smrti i uzaludno držali za tanke niti života?
Negdje, na samom kraju vašeg mjesta živi Jaga. Kada vaša životna nit bude prekinuta, ona će vas dočekati i provesti kroz Dveri. Jaga će znati što treba učiniti. Dočekat će vas, ponudit će vas jelom i pićem i poslušat će vašu priču. „Mrtvi dođu ovamo izgubljeni i zbunjeni, ali odu smireni i spokojni, spremni za svoje putovanje.“
„Svi se na koncu vratimo među zvijezde.“
Jaga doista voli svoj posao. Zna da je njezina uloga važna. Zna da mrtvi moraju proći kroz Dveri kako bi pronašli svoj mir i kako ne bi zauvijek lutali ovim svijetom, dok se njena unuka Marinka opire svemu. Ona to jednostavno ne želi. Voli svoju baku neopisivo, ali posao Jage joj je nametnut i ona se ne može natjerati na svojevoljno sudjelovanje u postupku i učenju. Koliko god je ona mlada, Jaga postaje sve starija i naposljetku će i ona morati proći kroz Dveri. Dotad će Marinka morati znati kako postati spona između mrtvih i Dveri. A što ako to vrijeme dođe puno prije nego što je ona očekivala? I što ako ona bude krivac za to?
Što li je sve zapisano u našim zvijezdama? Možemo li utjecati na našu sudbinu ili je ona unaprijed određena prije nego smo otvorili oči na ovom svijetu? Trebamo li se boriti protiv onoga što nam je određeno ili trebamo pronaći svoj vlastiti put, milom ili silom? A što ako nam se određena sudbina neopisivo sviđa?
Čuli smo već priče o strašnoj babi Jagi, vještici koja plaši malu djecu, strašno i čudovišnu. Marinka ju vidi kao svoju baku Jagu, nježnu, dobru i mudru. Nikako strašnu, nikako vješticu.
Možda je sve ipak stvar perspektive.
Grickajmo knjige zajedno!
Commentaires