AUTOR: Radek Knapp
NAKLADNIK: Sipar
„Emigranti se nikad ne osjećaju dobro u sadašnjosti, nadaju se sretnom povratku koji će se jednom, u budućnosti, dogoditi.“
Ludwik Wiewurka skoro pa je pravi Austrijanac. Zapravo je Poljak kojeg je majka s 12 godina dovukla u Beč kako bi bolje živio. Doduše, naglasak je bio na njezinim muškarcima koji su dolazili u skoro pa pravilnim sljedovima.Nije ni čudo da mu pri svakom posjetu pravi palačinke i tovi ih njime. Nečim se mora iskupiti.
„Kad čovjek sve radi sam, prije ili poslije poludi.“
Njegov život teče bez plana, nekako iz dana u dan. Poslovi su se izmjenjivali dosta brzo. Poljevač u sauni, timaritelj pavijana, božićni anđeo… Relativnu sigurnost našao je u Wasserbrand & Sohne, gdje je očitavao brojila topline. Možda se na prvu činio kao jednostavan posao, međutim, Ludwik je naučio kako i u tom poslu postoje brojne komplikacije. Naposljetku, naučio je najvažniju stvar. Očitavanje se uvijek završava u dnevnom boravku!
Preživljavanje se jednog dana iznenada prekida kada primi omotnicu koja ga poziva na službenu dodjelu austrijskog državljanstva. Stvarno se ne može sjetiti kad se uopće prijavio za državljanstvo, ali zna da ona koja mu s ljubavlju spravlja palačinke vjerojatno ima prste u tome. Naravno da ga je ona prijavila. Život je jednostavno lakši kada osoba ima austrijsko državljanstvo!
Austrijsko državljanstvo ipak sa sobom nosi i određene odgovornosti. Naime, sve osobe mlađe od 35 godina dužne su ići na obavljanje vojnoga roka. Ludwiku su 34 godine i 10 mjeseci. S obzirom na uređen sustav Austrije, odmah je po primitku državljanstva dobio i poziv za regrutaciju zbog provjere sposobnosti za vojnu službu.
Pozivanje na vojni rok u doba mira! Odakle, zašto, zbog čega? Kako bi jedan Poljak uopće mogao služiti u austrijskoj vojsci, uzimajući u obzir nedavna zbivanja?
„Ljudi koji dobro poznaju prošlost pred sobom imaju veliku budućnost.“
U životu se ipak mora samo umrijeti. Ludwik zna da mora postojati način izbjegavanja vojnog roka. Samo, pod koju cijenu?
Možda će vam se na prvu učiniti kako ste u ruke uzeli još jedno lagano štivo uz solidnu dozu humora. Međutim, Kradljivac vrhova progovara o temi emigranata u nekoj zemlji.
Što li znači doći u zemlju, na nepoznat teritorij, gdje se govori drugi jezik i čuvaju drugačiji običaji, pogotovo za osobu koja uopće nije htjela otići iz svoje domovine?
„Tako je to s riječima. Kad su izgovorene, pogađaju čovjeka više nego kad ostanu samo u mislima.“
I iako se Austrija možda čini kao obećana zemlja, da li je uopće pružila priliku Ludwiku da se osjeća ravnopravno? Ako uzmemo u obzir da je na državljanstvo čekao 22 godine, moglo bi se zaključiti kako je on bio građanin drugoga reda.
Nadalje, austrijski život provodio je u Beču, glavnome gradu. Iako je to grad koji zaista pruža enorman broj prilika, prvo za školovanje, a kasnije i za posao, Ludwik nije pohađao prestižne škole, a imao je posao koji zapravo nijedan Austrijanac nije htio raditi.
„Čovjek se osjeća nadmoćnim samo onda ako u nekom prostoru pripada većini.“
Naravno, Austrija po svim gospodarskim prilikama predstavlja bolje mjesto za život u odnosu na Poljsku. Austrijancima.
Tek dobivanjem državljanstva, austrijska država ga gleda kao na pravu osobu, iako od njega žele nešto na što on nije spreman pristati nikada, makar se morao vratiti u Poljsku.
„Čitav je naš planet dvorana za umiranje, zamaskirana feng - shuijem.“
Ludwikovo poimanje života u Austriji kao emigranta mi se jako svidjela, jer i sama dijelim njegovo mišljenje u velikoj većini slučajeva. Austrija mu nije niša posebno i ne vidi posebnost života tamo. Ne osjeća kao da mu je tamo puno bolje, čak štoviše, u nekim situacijama smatra kako bi bilo bolje da je u Poljskoj.
Puno me je ljudi pitalo zašto s mojom diplomom (magistra sestrinstva, bok novi ljudi!) ne odem negdje van gdje će mi se diploma priznati i gdje ću dobivati puno veću plaću. Odgovor je vrlo jednostavan: zato što neću. Dobro, malo je kompliciranije od toga :P
Volim tu gdje jesam i mislim da mi je jako dobro. Dobila sam besplatno obrazovanje i imam stalan posao. Ne, moja diploma nije priznata i s krizom na pomolu, neće biti priznata još koje desetljeće. Zdravstveni sustav je u kompletnom rasulu i u većini slučajeva se ne zna tko pije, a tko plaća. Međutim, ja ne mogu otići, a da ne probam nešto promijeniti. Ne osuđujem one koji su otišli. Ne kažem da možda ja neću jedan dan uzeti kofer i otići u nešto bolje. Ja samo želim dati priliku onome što je ovdje i želim biti dio promjene. Od 1 do 10, koliko gledam na svijet kroz ružičaste naočale?
Grickajmo knjige zajedno!
Comentários