AUTOR: Julian Barnes
NAKLADNIK: Opus Gradna
„Biste li radije voljeli više i patili više ili voljeli manje i patili manje? Mislim da je to, na koncu, jedino pravo pitanje.“
„Većina nas ima samo jednu priču koju treba ispripovijedati. Ne mislim da nam se u životu dogodi samo jedna stvar: ima bezbroj događaja, koje pretvaramo u bezbrojne priče. No, samo je jedna bitna, samo jedna je vrijedna pripovijedanja.“
Ja sam mislila da je ovo krimić. Nemam nekog opravdanog razloga za to, samo sam si stvorila takvu neku predodžbu o knjizi. Stoga ću se u roku odmah prebaciti na radnju.
Radnja se događa u šezdesetim godinama prošloga stoljeća u Londonu. Mladi devetnaestogodišnji (napisala sam u obliku riječi samo zato da se duže zadržite na recenziji) Paul dolazi kući za vrijeme praznika kući. Njegovoj majci se baš i ne sviđa što provodi toliko vremena u kući, pa mu predlaže da se učlani u teniski klub, te tako ispuni ljeto.
„Tko može kontrolirati koliko voli? Ako možete kontrolirati, onda to nije ljubav.“
Paul se nema namjeru pretjerano upoznavati s nikim posebno, jer su mu svi vršnjaci napravljeni na isti kalup. Svaka djevojka (koje on sve naziva Caroline) izgleda isto i ima iste teme razgovora, što također vrijedi i za dečke (zaboravila sam kako njih zove) njegove dobi.
(Sad sam ja tu mislila da će se dogoditi nešto kriminalno i da će to biti krimić. Krivo, krivo, krivo. Nastavljamo s radnjom). Kako Paul dobro igra tenis, zapadne ga igranje turnira tenisa u paru, sa Susan Macleod. Susan nije kao i svaka druga Caroline. Ona je jedinstvena i tako drukčija od drugih. No, Susan ima četrdeset i osam godina, muža i dvoje djece.
„Svi mi samo tražimo mjesto gdje ćemo biti sigurni.“
Nakon turnira, oni provode sve više i više vremena zajedno, što iznimno zabrinjava njegove roditelje. Njegovi roditelji shvaćaju u kojem bi se smjeru moglo nastaviti druženje Paula i Susan, no njih dvoje to pretjerano ne zamara.
Paul postaje Suzanin vozač, te im je to glavno opravdanje za njihova druženja. Sve je češće u njezinoj kući, ostaje na večeri s njom i njenim mužem. Kada ode na fakultet, često se vraća kod nje i tamo provodi vrijeme. Čak ni ne govori roditeljima da je stigao kući.
„Bolje je voljeti i izgubiti ljubav nego nikad ne voljeti.“
Shvaćajući da je njihova ljubav ozbiljna, oni oduče pobjeći i početi svoj zajednički život. „Gle, Casey Paule, izvodim svoju točku nestajanja!“ S obzirom na toliku razliku u godinama, shvaćaju li oni što znači takav suživot?
„Možda se ljubav nikad ne može obuhvatiti definicijom; uvijek se može obuhvatiti samo pričom.“
Ovo je jedna posebna knjiga, jer radnja nije tipična. Imamo mladića, studenta, koji se zaljubljuje u ženu srednjih godina. Ovdje se ne radi o seksualnom odnosu između dvije osobe, gdje je jedna osoba učitelj, a jedna učenik. Ovdje se radi o osobama koje su jednostavno kliknule i razvijaju ljubavni odnos jedno prema drugome.
„Čudno je kako, kad si mlad, nemaš nikakvu dužnost prema budućnosti, ali kada si star, imaš dužnost prema prošlosti. Prema jedinoj stvari koju ne možeš promijeniti.“
Glavno je pitanje, samo, može li to zaista uspjeti? Riječ je od 29 godina razlike. Uhvatila sam se da, s obzirom kako je riječ o mladiću i ženi, ne razmišljam loše o tome, samo se pitam da li je to u stvarnosti moguće. Vjerujem da je Barnes napisao obratnu situaciju, da bi moja doza nezadovoljstva bila barem deset puta veća. Predrasude.
„Možeš proći kroz život, ako si oprezan i imaš sreće, a da tvoja hrabrost ne bude previše iskušavana – ili prije, da tvoj kukavičluk ne bude otkriven.“
Uzmimo u obzir kako je radnja u šezdesetim godinama prošloga stoljeća, pa pretpostavljam da je u to vrijeme takva situacija stvarala skandal. Negodovanje. Gnušanje. S druge strane, prije ne toliko puno vremena (zapravo, još je i danas ta situacija prisutna), bilo je sasvim normalno da se curice, djevojčice, udaju za muškarce koji bi im mogli biti očevi, ponekad čak i djedovi. No, kad se opet bacim u uprezanje svojih moždanih vijuga, ne čini mi se da se pretjerano spominju romantične veze između mladih djevojaka i starijih muškaraca. Ispravite me ako griješim.
„Ljubav se, čak i najvatrenija; najiskrenija, može, uz pravu uvredu, zgusnuti u mješavinu sažaljenja i bijesa.“
Predrasude. Predrasude. Predrasude. Osjetljivi smo na ono što nam nije poznato, što smatramo da nije u redu. Normalno je imati djevojku ili dečka svoje dobi. Normalno je, ukoliko si djevojka, imati dečka starijeg od sebe (nekoliko godina je sasvim u redu), no baš i nije svakodnevno imati dečka mlađeg od sebe. Normalno je, ako si dečko, imati djevojku mlađu od sebe, ali je i normalno imati djevojku nekoliko godina stariju od sebe. Uvijek postoje drukčija pravila.
„Sjećanje razvrstava i probire u skladu sa zahtjevima koje pred njega postavlja onaj koji se sjeća.“
No, koja je priča zaista vrijedna pričanja? Vrijedi li uvijek ispričati ljubavnu priču? Ako pričamo o našem životu, trebamo li najmanje pričati o samome sebi? Što uopće reći i kako pokušati? Kako odijeliti događaje koji su nam obilježili život od događaja koji su nam samo dragi?
„Ono što je jednom nestalo, više se ne može vratiti.“
Ako imamo pravo samo na jednu priču, treba li ona imati sretan kraj?
Comments